Sedamnaest godina nakon što je Evropski sud za ljudska prava u decembru 2009. godine donio presudu u predmetu "Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine", ustavne odredbe koje pripadnicima jevrejske i romske manjine, kao i svim građanima koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici jednog od tri konstitutivna naroda, uskraćuju pravo da budu birani u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Parlamentarne skupštine, i dalje su na snazi. Domaće političke strukture, zadužene za provođenje odluke, godinama demonstriraju potpunu pasivnost, čuvajući etnički model vlasti koji im osigurava opstanak. Istovremeno, sama tema diskriminacije, izvorno pitanje temeljnih ljudskih prava i demokratskih standarda, postepeno je prešla iz domena pravosuđa i unutrašnje politike u arenu međunarodnih odnosa, gdje služi kao sredstvo za ostvarivanje partikularnih geopolitičkih ciljeva.

Ova instrumentalizacija postala je vidljiva kroz selektivno korištenje medijskih izvještaja i diplomatskih kanala. Kada izraelski medij poput Haaretza objavi tekst u kojem podsjeća da Jevreji u Bosni i Hercegovini žive pet stoljeća, ali nemaju pravo da biraju i budu birani na najviše državne funkcije, to naoko predstavlja tačan činjenični iskaz o sistemskoj anomaliji jedne evropske države. Međutim, u bosanskohercegovačkom javnom prostoru, obilježenom paralelnim i strogo kontrolisanim medijskim narativima, takvi članci se rijetko analiziraju kao poziv na poštivanje ljudskih prava. Umjesto toga, oni se vade iz konteksta i postaju municija u dnevnopolitičkim obračunima. Za jedne, to je dokaz da je BiH "neuspjela država", za druge potvrda "građanske majorizacije", dok se suština problema – institucionalizovana diskriminacija – gubi u međusobnim optužbama.

Najkonkretniji primjer ove strategije vidljiv je u diplomatskoj ofanzivi koju vlasti Republike srpske, predvođene Miloradom Dodikom, vode prema Izraelu. U periodu od 2022. do danas, intenzivirani su kontakti sa izraelskim političkim zvaničnicima, desno orijentisanim medijima i lobističkim grupama. Ovi susreti, redovno medijski popraćeni u Republici srpskoj, prikazuju se kao jačanje savezništva zasnovanog na zajedničkim vrijednostima i razumijevanju. Zvanični narativ fokusira se na retoričku brigu za položaj Jevreja u BiH i zaštitu hrišćanskih vrijednosti. Međutim, analitičari i opozicioni krugovi postavljaju pitanje da li je stvarni cilj ove diplomatije zaštita prava manjina ili amortizovanje posljedica zapadnih sankcija nametnutih zvaničnicima Rs zbog antiustavnog djelovanja. Bliskost sa Izraelom, prema ovim tumačenjima, koristi se kao sredstvo za popravljanje narušenog međunarodnog imidža i traženje alternativnih saveznika u vanjskopolitičkim rovovima.

Kontradikcija između deklarativne brige i stvarne neaktivnosti je dokumentovano očigledna. Dok se na sastancima sa izraelskim delegacijama izražava zabrinutost zbog neprovedbe presude "Sejdić i Finci", u zakonodavnim tijelima, kako na državnom, tako i na entitetskom nivou, stranke vladajuće koalicije u Republici srpskoj nisu pokrenule nijednu konkretnu inicijativu za izmjenu Ustava BiH koja bi otklonila diskriminaciju. Štaviše, održavanje postojećeg stanja, koje se zasniva na strogoj etničkoj podjeli vlasti, direktno odgovara vladajućim etnonacionalnim strukturama, uključujući i onu u RS. Hipokrizija se ogleda u činjenici da se problem diskriminacije koristi kao argument protiv političkog Sarajeva, dok se istovremeno ne poduzima nijedan korak da se taj problem sistemski riješi, jer bi rješenje narušilo temelje etnokratije na kojoj počiva njihova moć.

Ovakvi diplomatski manevri ne ostaju bez posljedica na širem regionalnom i unutrašnjem planu. U dijelu bosanskohercegovačke javnosti postoji opravdana sumnja da se kroz narativ o savezništvu sa Izraelom i fokusiranje na diskriminaciju Jevreja zapravo pokušava oslabiti međunarodna pozicija Bošnjaka i stvoriti percepcija da je Sarajevo isključivi krivac za nefunkcionalnost države. Time se Bosna i Hercegovina još jednom potvrđuje kao poligon na kojem se reflektuju globalni interesi i sukobi, od Bliskog istoka do odnosa Zapada i Rusije. U toj kompleksnoj geopolitičkoj igri, stvarni ljudi – malobrojna jevrejska zajednica, Romi kao najbrojnija i najugroženija manjina, te stotine hiljada građana koji se ne uklapaju u etničke kalupe – ostaju zarobljenici sistema koji im uskraćuje osnovna prava.

Sve dok se položaj manjina bude tretirao kao retorički alat za diplomatsko "peglanje" imidža političara pod sankcijama i kao moneta za potkusurivanje u međunarodnoj areni, a ne kao fundamentalno pitanje građanske ravnopravnosti i civilizacijskih vrijednosti, Ustav Bosne i Hercegovine ostat će nepromijenjen. Cijena takvih lažnih savezništava plaća se daljim urušavanjem demokratskih institucija i odgađanjem uspostave funkcionalne države. Iskrena borba za ljudska prava ne vodi se kroz kalkulacije u stranim prijestolnicama s ciljem vlastitog političkog opstanka, već kroz beskompromisnu primjenu presuda Evropskog suda za ljudska prava i evropskih standarda koji garantuju jednakost za sve građane, bez izuzetka.