Ovih je dana objavljena knjiga “Bosanski ratni plakati” autora Daouda Sarhandija, nevjerojatna zbirka propagande i umjetnosti koju su Alina Wolfe Murray i on prikupili neposredno nakon rata u Bosni i Hercegovini, kako sgtoji u vijesti koju je objavila Fena. Ukratko, to je zbirka plakata nastalih tokom rata u BiH (1992-95). 

“Bosanski ratni plakati” umjetnička je knjiga velikog formata s preko 300 stranica plakata više od 45 bosanskih umjetnika. Autor je Daoud Sarhandi, britanski redatelj i pisac.

Autor knjige “Bosanski ratni plakati” je Daoud Sarhandi britanski filmaš i pisac. Pomagao je u Tuzli tokom rata u BiH. Radio je kao montažer dokumentarnih filmova za BBC, a predavao je filmsku montažu u Meksiku i Španjolskoj. Trenutno živi u Španiji.

“Neki su poznati, poput radova grupe 'Trio' iz Sarajeva. Druge su ručno oslikali poznati dizajneri poput Asima Đelilovića iz Travnika. Također, knjiga je obuhvatila i radove manje poznatih autora. Imamo plakate iz Mostara i drugih bosanskohercegovačkih gradova, posebno Tuzle”, kazao je u razgovoru za Fenu urednik knjige Rupert Wolfe Murray.

Knjiga u kojoj se nalazi 200 od ukupno 650 prikupljenih plakata izlazi 31. maja u izdavačkoj kući “Interlink Publishing” (SAD). “Bosanski ratni plakati” je dvojezično englesko/bh. izdanje za koje je uvod, predgovore i pogovore na bosanski jezik prevela Senada Kreso.

Kad ih je već spomenuo, eto dobre prilike da se podsjetimo možda i najkreativnijeg ratnog projekta, plakata koji i danas, kada ih vidite ili ih se makar sjetite, podsjećaju na krvavu Opsadu sarajeva

Iz opkoljenog su Sarajeva izlazili na različite načine kako bi poslale jedinstvenu poruku o tome šta se dešava u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. I šta mu rade oni koji su opkolili njegove visove i predgrađa. Osmislili su ih ljudi koje svi poznaju, Bojan i Dada. Umjetnici Bojan i Dalida Hadžihalilović.

Nastajale su u promrzlim rukama, bez papira, bez goriva za štampanje, u svakodnevnom strahu od pogibije. Ipak, uspjele su probiti opsadu, uspjele su se probiti na naslovnice mnogih novina svijeta. Ući u domove ljudi koji su prvi put tada, možda, držeći ih u rukama, saznali da ubijaju Sarajevo.

“Dada je išla u ovu školu, a ja u obližnju Prvu gimnaziju i ovdje smo se sretali, ovo nam je bila prva kuća umjetnosti”, pričao nam je Bojan Hadžihalilović gledajući svoje razglednice iz opkoljenog Sarajeva. Svaka od njih vam je poznata, ali je svaka na svoj način povezana s opkoljenim gradom, bilo da je riječ o logotipu “Coca-Cole” ili Olimpijskih igara.

“Na svakoj je razglednici pisalo Sarajevo, svaka je razglednica bila posvećena jednoj priči iz rata. Šta smo jeli, čega smo se bojali, kako smo mentalno preživjeli, kako smo se šalili na svoj račun na tipično sarajevski način”, priča Bojan. “Nadam se da će ove naše razglednice mlađim generacijama značiti jednu vrstu inspiracije. Onako najbanalnije, one im mogu pokazati kako biti dizajner u ratu. Kako raditi, kako progovoriti iako te niko ništa nije pitao. To su bile naše poruke ljudima koji nisu odavde. Gledali smo kako da umjetnost izađe iz Sarajeva pošto ovi agresori koju su opkolili grad nisu dopuštali da ništa umjetničko izađe iz grada. Tako smo smislili paket razglednica koje možeš dijeliti svima, novinarima, strancima koji su dolazili u Sarajevo.”

“Postojala je tada jedna skromna verzija računara, ali smo uglavnom radili rukom. Štampali smo ih u Geodetskom zavodu, sami smo nalazili papir, trampili raznu robu da bismo došli do papira, neke smo stvari dobijali kao sitne donacije i onda su ti divni ljudi iz Geodetskog zavoda prihvatili da to rade, da štampaju u sedmoj smjeni”, sjeća se Dalida Hadžihalilović. “Znate, bilo je to drugo doba, bez kompjutera. Mi smo svoje radove stvarali vlastitim rukama, znanje smo crpili odlaskom na izložbe, predstave, čitajući, i to je utjecalo na nas da napravimo ovakve stvari. Opća kultura nas je na to potakla. Tako smo crpili inspiraciju. Svako će razglednice shvatiti na svoj način, one su direktne i jasne. Mladi treba da shvate da su to stvari koje smo mi gledali, slušali, čitali i voljeli. Da stvari koje ih pokreću primjenjuju u svakodnevnom životu. Da reagiraju, da svoju možebitnu isfrustriranost iskoriste za dobru akciju. Da se tako izraze.”

Dalida i Bojan znali su da im je uspjelo kada su shvatili da su njihove razglednice na naslovnicama novina. “Počeli smo primati novine iz Holandije, Portugala, Kine, Brazila, Sjedinjenih Država... Nisi znao više ko i kako o tome piše zato što je bilo mnoštvo tih strašnih fotografija rata u inozemnim medijima. Ove su razglednice bile ona druga strana, kulturna strana Sarajlija. Mislim da smo tada bili najbolji u posljednjih 1.200 godina. Pokazali smo da možemo, kada nam je najgore, imati jednu specifičnu duhovnost, otpor i borbu za naš grad”, kaže Bojan Hadžihalilović.

I konačno, iako su se igrali logotipima moćnih multinacionalnih kompanija, niko ih nije tužio zbog kršenja autorskih prava. “Autorska prava u ratu”, smije se Dalida i nastavlja: “Da, bio je 'DC Comics', koji je htio da nas tuži jer smo iskoristili njihovog Supermana. Navodno su bili spremni neki advokati, ali smo mi poručili da dođu i uhapse nas u Sarajevu (smijeh). Sada ozbiljno, ovo nikada nije bio komercijalni projekt. To je bio izraz našeg bunta protiv rata i svega što nam se događa. Provjeravali su svi da li smo mi zarađivali na tome. Nismo, naša jedina zarada bile su izložbe diljem svijeta, mogućnost da ih izložimo i pričamo o tome kako su nastale i šta se desilo Sarajevu. To je bila propaganda kojoj smo težili, da se svaki put kada popiješ 'Coca-Colu' sjetiš nas.” (Fotografije: Velija Hasanbegović)