Grad smješten uz bolnu rijeku Drinu, koja je kroz vrijeme postala simbol stradanja Bošnjaka. Grad u kojem prošlost i sadašnjost koegzistiraju. Grad u kojem su ulice i mostovi svjedoci stravičnih zločina, svjedoci patnji.

I dok Drina neumorno teče kroz Višegrad, sa sobom nosi i priče o onima koji su preživjeli, o onima koji se vraćaju, o onima koji ostaju. Priče o ovovremenim borcima, čvrstim kao kamen.

Jedan od tih boraca je i naš prvi domaćin, povratnik Edin Karaman. On se 2008. godine odlučio vratiti u Višegrad, gdje je, sa suprugom i dvije kćerke, devet godina živio od svog rada. Kako sam ističe, tokom tog perioda, stalnih primanja imao je samo 35 KM dječijeg doplatka. Nakon toga zaposlio se u Općini, a sada, u drugom mandatu, obnaša funkciju zamjenika predsjednika Skupštine općine Višegrad.

S Edinom razgovaramo o životu Bošnjaka povratnika u gradu na Drini, izazovima s kojima se suočavaju, ali i o podršci koja, nažalost, često izostaje.

Prema popisu iz 1991. godine, u Višegradu je živjelo 13.471 Bošnjaka. Popis iz 2013. godine donosi broj Bošnjaka u ovom gradu smanjen na svega 1.043, a Karaman nas informira da danas u Višegradu živi nešto više od 600 Bošnjaka povratnika.

- Ima umiranja, ima odlazaka. Naravno, ima onih koji dolaze vikendom ili u ljetnom periodu, ali stalnih povratnika, koji najmanje pola godine provedu u Višegradu, imamo oko 620. U osnovnu i srednju školu ide 20 djece, te ima 10 djece predškolskog uzrasta - objašnjava Karaman.

Edin Karaman

Iako je prošlo gotovo tri decenije od potpisivanja Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini i početka procesa povratka, povratnici se i dalje suočavaju s ozbiljnim izazovima. Osnovna infrastruktura u povratničkim mjestima nije u dovoljnoj mjeri izgrađena, što otežava svakodnevni život i opstanak. Višegrad nije izuzetak - ovdje postoji hitna potreba za rješavanjem pitanja putne infrastrukture, elektrifikacije i vodosnabdijevanja, kako bi se stvorili uvjeti za dostojanstven život i trajni povratak. Uz osnovne potrebe, povratnici između nade i zaborava, čekaju i prilike za prosperitetniju budućnost.

- Bez političke snage, povratnici u Republici Srpskoj ne mogu ništa. Niti imaju potrebnu podršku, niti mogu ostvariti svoja osnovna prava. Bez konkretnog rješenja na višim nivoima vlasti, odliv stanovništva će se nastaviti, a mi ćemo se suočiti s još većim problemima. Prema Višegradu, i širem području, dolazi malo pomoći i podrške, posebno u posljednjih nekoliko godina. U mom selu bilo je devet dimnjaka, sada ih je samo četiri. To dovoljno govori - upozorava Karaman.

Edin Karaman uvijek je dostupan povratnicima - za razgovor, informacije, pomoć. Među brojnim uspješno realiziranim projektima i akcijama, posebno ističe da je prošlog ramazana obišao čak 35 sela, kako bi posjetio povratnike i kako bi se uvjerio u stvarne potrebe na terenu.

- To je velika teritorija, širok raspon sela, obišao samo svako od njih, donio hedije i razgovarao s ljudima. I ove godine planiram ponovo to uraditi. Naši ljudi treba da znaju da nisu sami - kaže Karaman.

Šetajući kroz Višegrad, saglasni smo da je ovaj grad s ljudima koji ne odustaju. Oni koji su se vratili, bore se svakodnevno.

Tome u prilog govori i priča koju donosimo iz Klašnika.

Selo Klašnik smješteno je više od 20 kilometara od Višegrada, a nedaleko od granice. Povratnika Muhameda Ohranovića zatičemo na pola puta do njegove porodične kuće u ovom selu, gdje strpljivo čeka kombi koji svakodnevno dovodi njegove kćerke, Aminu i Lejlu. One su učenice petog i šestog razreda Osnovne škole "Vuk Karadžić" u Višegradu. Nažalost, autobus koji vozi školsku djecu ne može doći do Klašnika, jer put do sela nije asfaltiran. Zbog toga Muhamed svako jutro vozi svoje kćerke do mjesta gdje ih kombi preuzima, a u popodnevnim satima ponovno ih dočekuje i vraća kući.

U dvorištu upoznajemo i Muhamedove roditelje, te suprugu. Po dolasku, Muhamed odmah kreće s obavljanjem poslova oko stoke. Na naše pitanje je li mu teško, odlučno negira, ističući kako mu to nije nikakav problem.

Kao što nalaže tradicija, svaki razgovor počinje uz kahvu, pa tako i kod domaćina u Klašniku. Vrijeme za početak februara prilično je toplo, što je naš boravak učinilo još ugodnijim.

Saznajemo da je Muhamed tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio borac. S ponosom, više puta govori da je bio prvi koji se javio kad je trebalo.

- Borac sam, od prvog dana. Bio sam u Žepi. Prvi sam se javio da idem na Crni Vrh, da se brani Višegrad, bio sam ranjen, s štakom sam krenuo. Tamo sam bio šest mjeseci i opet se vratio u Žepu. Kad je pala Žepa, završio sam u logoru u Srbiji, u Šljivovici - prisjeća se Muhamed.

Prije agresije, Muhamed, roditelji i dvojica braće, su bili zaposleni i vodili lijep život. Nakon agresije, 2000. godine se vraćaju među prvima. Kuća je spaljena. U početnom periodu žive u objektu mjesne zajednice, bez prozora i vrata. Kreću ispočetka. Svaki kamen, svaki korak u obnovi bio je glas njihove hrabrosti i ponosa, glas ljubavi prema rodnoj grudi.  

- Nikad ne bih otišao iz Bosne, i samo me nužda može natjerati da odem odavdje, iz ljepote koju vidite. Volim ovo, volim selo, volim životinje, volim da radim - poručuje on.

I supruga Armina, koja je porijeklom iz Konjica, saglasna je s njim. Može se lijepo živjeti, kaže nam. Rada i truda ima, ali i zadovoljstva zbog plodova onog što je uloženo.

- Obje kćerke dobro uče, a mlađa Lamija posebno voli životinje. Pomažu nam u poslovima. Problem nam je prevoz za školu, kombi koji ih vozi se stalno kvari i nema grijanja - dodaje ona.

Voljeli bi, kako naglašavaju, da ima više ljudi u selu, ali da im mimo toga ničeg ne nedostaje, da su zadovoljni. I da ima više posjeta, jer, svakoj se jednako obraduju. Tako i našoj.

Kada smo se pripremali za polazak, zahvalili smo im na gostoprimstvu, a oni su nam odgovorili "Samo neka je oko sofre puno".

Muhamed i njegova porodica istinski su heroji na braniku Bosne. Njihova posvećenost i upornost su lekcija za sve nas o tome kako se voli i gradi - kako se voli domovina, kako se gradi budućnost i kako, uprkos svemu, nikad ne smijemo odustati od onoga što nam je najvrednije.

Međutim, borba porodice Ohranović, Edina Karamana, svih povratnika, kako u Višegradu tako i drugim krajevima, nije samo njihova, treba biti borba svih nas. Na nas. Za domovinu. FOTOGRAFIJE: VELIJA HASANBEGOVIĆ