Na pompezno najavljenoj konferenciji za medije ministar komunikacija i prometa Bosne i Hercegovine Edin Forto predstavio je paket izmjena pravilnika koji bi, prema njegovim riječima, trebali "razdrmati sistem", spasiti ljudske živote i uvesti nas u modernu evropsku eru. No, kada se sa ekrana sklone uglađeni slajdovi, PR fraze o digitalizaciji i pozivanje na tragičnu statistiku od 288 poginulih na bh. cestama, na površinu isplivava niz krupnih pravnih, političkih i finansijskih nelogičnosti.

Iza paravana navodne brige za sigurnost saobraćaja krije se opasno zaobilaženje parlamentarnih procedura, oživljavanje ranije poništenih sumnjivih projekata, ignoriranje prava na privatnost, ali i brutalno odsustvo socijalne osjetljivosti prema običnom čovjeku.

Prvo i osnovno pitanje koje ministar duguje javnosti glasi: Zašto se ovako radikalne i dalekosežne promjene donose kroz puke ministarske pravilnike, a ne kroz izmjene Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u Bosne i Hercegovine?

Podsjetimo, ovo je krovni državni zakon koji mora proći kroz parlamentarnu proceduru, javnu raspravu i filter izabranih predstavnika građana. Umjesto da ponudi cjelovita zakonska rješenja i predloži izmjene ovog zakona, Forto poseže za podzakonskim aktima. Pravilnici bi trebali samo precizirati ono što zakon nalaže, a ne kreirati potpuno nove obaveze, dodatne troškove i restrikcije. Ovakva praksa ukazuje na svjesno izbjegavanje parlamentarne kontrole i nametanje rješenja ministarskim potpisom, što stvara pravnu nesigurnost i otvara pitanje zakonitosti čitavog procesa.

Pažljivijim posmatračima Fortine prezentacije nije promakao ni zanimljiv detalj na zvaničnim papirima i materijalima. Ministar, koji nastupa kao eksponent sarajevske "građanske i reformske" opcije, pred kamerama maše dokumentima na kojima stoji oblik "korišćena" (umjesto "korištena").

Iako su u Bosni i Hercegovini sva tri jezika ravnopravna, postavlja se sasvim legitimno političko i profesionalno pitanje ko zapravo kroji ove pravilnike iza zatvorenih vrata. Da li nacrte i gotova rješenja Forti pišu i serviraju kadrovi iz manjeg bh. entiteta, dok on služi samo kao političko lice za njihovu promociju u Federaciji? Ova jezička omaška djeluje kao više od puke lektorske greške. Ona otkriva da ministar možda i nije autor onoga što potpisuje, već tek puki distributer tuđih ideja i interesa.

Posebno zabrinjava najava uvođenja novih naljepnica s RFID čipovima. Građani Bosne i Hercegovine imaju kratko pamćenje, ali ne toliko kratko da zaborave kako je ovaj model već jednom neslavno propao.

Riječ je o konceptu koji neodoljivo podsjeća na zloglasni pravilnik bivšeg ministra Vojina Mitrovića, kojim se uvođenje stikera s čipovima praktično prepuštalo privatnim kompanijama uz milionsku dobit na račun vozača. Podsjetimo, upravo je taj sporni pravilnik poništio tadašnji zamjenik ministra Nedžad Branković nakon što je Mitrović napustio poziciju, a stručna i politička javnost osudila pokušaj privatizacije državnih poslova i nepotrebno pražnjenje džepova građana.

Danas, Forto "prodaje" istu priču umotanu u celofan digitalizacije. Ko će platiti te famozne čipove? Kako će se to odraziti na cijenu registracije? I najvažnije, zašto se opet nameće rješenje koje bez izmjene temeljnog zakona donosi samo novi namet vozačima?

Uz RFID tehnologiju i čipovanje vozila veže se i ozbiljno sigurnosno-etičko pitanje. Forto najavljuje očitavanje podataka, automatske naplate i praćenje, ali ne govori ko će imati pristup tim podacima, ko će nadzirati kretanje građana i da li bh. građani uopće žele da budu permanentno praćeni i digitalno mapirani?

U zemlji krhkih institucija, gdje baze podataka nerijetko cure, a zloupotrebe obavještajno-policijskog aparata nisu nepoznanica, uvođenje opreme koja omogućava masovni nadzor bez jasne zakonske legislative i kontrole Agencije za zaštitu ličnih podataka predstavlja ogroman rizik. Pokušaj da se nadzor građana opravda borbom protiv zloupotrebe službenih vozila putem "crvenih stikera" providna je manipulacija. Da bi se kontrolirali bahati direktori i ministri na moru u Makarskoj, nije potrebno čipovati cjelokupno stanovništvo.

Vrhunac ministrovog odsustva dodira sa stvarnošću jeste najava zabrane uvoza automobila starijih od norme Euro 6 od 1. aprila naredne godine.

Forto primjećuje kako nam je vozni park star 17,5 godina i kako "stari automobili oduzimaju živote". No, ministar zaboravlja ključnu činjenicu da građani Bosne i Hercegovine ne voze stare automobile zato što vole stara vozila, već zato što preživljavaju.

Je li se Edin Forto upitao šta će sutra uvoziti demobilisani borci? Penzioneri? Radnici koji rade za minimalac i kojima je automobil od 5.000 ili 6.000 KM jedino sredstvo da odu ljekaru ili na posao? Standard Euro 6 podrazumijeva vozila novije generacije, čija je cijena na evropskom tržištu misaona imenica za većinu stanovnika ove zemlje. Dok se teretnim prevoznicima izlazi u susret blažim standardom (Euro 5), siromašnim građanima se uvodi rampa na nabavku automobila.

Ovakav potez nameće i logično pitanje da li se ovom odlukom svjesno ide na ruku uvozničkim lobijima novih automobila, ovlaštenim autokućama i bankarskim kreditnim aranžmanima, dok se narodu oduzima i ono malo socijalnog dostojanstva.

Spašavanje života na cestama jeste prioritet, ali to se ne radi prečicama, ministarskim dekretima, oživljavanjem sumnjivih poslova s čipovanim stikerima i socijalnom giljotinom za najsiromašnije slojeve društva. Putevi se popravljaju infrastrukturnim ulaganjima, oduzimanjem vozila bahatim višestrukim povratnicima u prekršajima i neselektivnim radom policije, a ne tjeranjem demobilisanih boraca i penzionera u dužničko ropstvo da bi kupili Euro 6 vozilo.