Kad sam te noći legla u krevet, bila sam gladan. Pokušala sam ignorisati rastući bol u stomaku, uvjeravajući sebe da je jedini obrok koji sam pojela za cijeli dan dovoljan. Ali glad nije nešto što možete utišati - pogotovo kada se vraća iz dana u dan, postajući normala, a ne izuzetak.
Bolesni roditelji
Međutim, glad nije bila jedini teret koji sam nosila tog dana. Fizički napor potreban za svakodnevni život postao je nepodnošljivo iscrpljujući. Od ručnog nošenja vode do pješačenja na velike udaljenosti - bilo zbog mog posla novinara ili u očajničkim traganjem po tržištima za nečim što će nas održati - sve se to odvija u surovoj stvarnosti u kojoj nedostaju čak i najosnovnije potrepštine za preživljavanje.
Ne mogu prestati razmišljati o svojim starijim roditeljima, koji oboje pate od hroničnih bolesti i potrebna im je redovna ishrana da bi ostali stabilni. Sa svakim propuštenim obrokom, bojim se za njihovo zdravlje. Nakon iscrpljujućeg truda i neumorne potrage, konačno sam uspjela nabaviti samo jedan kilogram brašna. Pomiješali smo ga, ispekli i na kraju dobili osam malih vekni hljeba. Podijelili smo ih na četiri dana - po jedna vekna dnevno za mog oca i majku. Ne jedemo da bismo se osjećali siti; jedemo da bismo izdržali.
Ali sve kroz šta prolazim blijedi u poređenju sa zvukom jecaja u pozivu jedne od mojih rodica. Nekontrolisano je plakala, govoreći mi da je u njenoj kući potpuno ponestalo hrane i da njeno petero djece plače od gladi. Gušeći se u riječima i suzama, rekla je:
- Djeca umiru od gladi, pijaca je prazna, a ja ne znam kako da ih uvjerim da spavaju.
Zanijemila sam, nesposobna da pronađem barem jednu riječ da je utješim - ili da ih spasim.
Ljudi su počeli padati na ulicama od čiste iscrpljenosti. Plač djece, jauci starijih i uplašena lica od gladi postali su dio svakodnevnice. Jučer je dijete po imenu Yazan Al-Dreimly umrlo od gladi. Yazan nije bio prvi, a neće biti ni posljednji - oko 17.000 djece u Gazi pati baš kao i on, pod nemilosrdnim stiskom opsade, ugnjetavanja i gladi.
Teška iscrpljenost zbog gladi
Ministarstvo zdravstva u Gazi objavilo je da hitne službe primaju nezapamćen broj građana svih dobnih grupa koji pate od teške fizičke iscrpljenosti zbog gladi. Napominje se da stotine slučajeva mogu suočiti s neposrednom smrću jer im tijela propadaju izvan granica ljudske izdržljivosti.
Na putu do pijace, vidjela sam blijedu ženu kako se sruši nasred ulice. Pokušala je nešto reći, ali glad ju je savladala prije nego što su njene riječi mogle stići do nas. Dok pišem ove redove, morala sam nekoliko puta stati, pokušavajući sakupiti dah i misli. Čak je i pisanje postalo iscrpljujući zadatak - onaj koji pokušavamo obaviti s oslabljenim tijelima i umovima opterećenim patnjom.
Posljednjih dana, glad je prestala biti samo unutrašnji osjećaj ili tiha bol - postala je živopisna, živa scena koja se odvija pred našim očima u svakoj ulici i uglu. Vidim djecu kako pretražuju ruševine tražeći ostatke hrane ili mrvice hljeba, dok majke sjede na stepenicama svojih srušenih domova, držeći svoju djecu u tuzi i bespomoćnosti, gledajući kako im se dah usporava pred očima, nesposobne da im išta ponude.
Poznajem jednu stariju komšinicu koja je oduvijek bila poznata po svom strpljenju i velikodušnosti. Jučer sam je vidjela kako tiho plače iza svojih vrata - dva dana zaredom nije našla ništa da skuha za svoje unuke.
Glad ne pravi razliku
U našem susjedstvu, miris jednostavne supe napravljene od vode i nekoliko leća - kada je dostupna - ispunjava zrak kao da je gozba. Ta glad ne pravi razliku između novinara, djeteta, pacijenta ili starije osobe; svi su postali žrtva opsade i gladi. Neki su se navikli na tišinu, drugi gutaju suze, a mnogi su izgubili sposobnost govora od čistog bola.
Ovo više nije samo nestašica hrane - ovo je kolaps ljudskog dostojanstva. Ljudi osjećaju da im je cijeli svijet okrenuo leđa i da je smrt od gladi postala "legitimno" sredstvo političkog pritiska. Glad ovdje nije izuzetak - to je sistematska politika koja nas okružuje sa svih strana, pod međunarodnim pokrovom i globalnom šutnjom, što je ništa manje nego sramotno.
U ovoj surovoj stvarnosti, glad više nije prolazni osjećaj - postala je odlika svakodnevnog života u Gazi. Prošetajte ulicama i vidjet ćete majke kako nose svoju djecu, tražeći veknu hljeba, i nezaposlene očeve koji tiho nose teret svoje bespomoćnosti. Pijace su prazne, pomoć je nedovoljna, a obroci se ne mjere po tanjiru, već po zalogaju. Sada brojimo vekne hljeba onako kako se mjeri medicina - pažljivo ih dijeleći među članovima porodice, ne iz luksuza, već radi preživljavanja.
Ljudi ovdje ne traže luksuz, već samo ono najnužnije za život. Čistu vodu, dovoljno goriva za malu peć, lijekove za ublažavanje boli pacijenta ili topli obrok za umirivanje majčinog srca. Sa svakim danom koji prolazi, nade se smanjuju, a psihološki pritisak se pojačava. Mnogi ljudi koje poznajemo pali su u depresiju, a neki su izgubili snagu da nastave bez riječi, jednostavno zato što ne vide horizont ili blizak kraj ovoj patnji.
Zločin pored zločina genocida
Usred svega ovoga, narodna solidarnost nije izblijedjela - ono što smatramo našim posljednjim utočištem. Susjedi dijele svu hranu koju mogu prikupiti, prijatelji razmjenjuju ono malo što imaju, a porodice dijele preostalu rižu ili leću. To su pokušaji da se preživi dostojanstveno u vrijeme gladi.
Koji zakon u svijetu dozvoljava izgladnjivanje preko dva miliona ljudi? Po kojem pravnom ili moralnom kodeksu se ovaj zločin čini pored zločina genocida?
Šta ako bi samo jedno izraelsko dijete gladovalo? Koliko bi organizacija bilo mobilizirano? Koliko bi saopćenja bilo izdato? Koliko bi se vrata otvorilo da ih se spasi?
Pa ipak, ovdje u Gazi, ostavljeni smo da umremo u tišini.
(Shaimaa Eid je spisateljica iz Gaze. Doprinijela je ovim člankom za Palestine Chronicle.)
