No, zanimljivo je bilo danas pratiti šta ko priča i piše. Milorad Dodik je bio najzanimljiviji - od odbijanja prihvatanja odluke, sazivanja sjednice Narodne skupštine, preko dramatičnog najavljivanja proglašenja nezavisnosti “možda već sledeće sedmice” - do peticije u kojoj građani potpisuju da odbacuju odluku Valentina Inzka i da stoje pri stavu da u Srebrenici nije bio genocid. Ujutro priča o odcjepljenju, predveče završi na peticiji. Prilično veliki zaokret i za Milorada Dodika. Sve to podsjeća na priču o studentskim peticijama, kada podignu bunu na fakultetu zagovarajući velike ideje koje bi trebale promijeniti svijet, a na kraju se zadovolje time da u menzi dobiju veću porciju špageta.
Bilo je intrigantno što smo na reakciju iz Srbije dugo čekali, a zatim se oglasila premijerka Ana Brnabić. Bilo bi zanimljivije da je iz Vučićeva kabineta izletio papagaj i nešto rekao, imalo bi veću težinu od izjave prvoborke ulizništva. Čak smo i na Aleksandra Vulina morali dugo čekati. Tek pred kraj radnog dana Vulin je ispalio pitanje: “Šta ako milion Srba potpiše peticiju, hoće li svi u zatvor. Hoće li se taj zatvor zvati Bosna i Hercegovina?” Pa, ne znamo hoće li baš milion Srba potpisati peticiju, ali broj potpisnika peticije vjerojatno odgovara broju onih koji su učestvovali u pripremanju i izvršenju genocida, broju onih koji su mirno posmatrali izvršenje, broju onih koji su znali za masovne grobnice, a šutili. Dakle, potpisima na peticiju dobit ćemo konačan odgovor jesu li Srbi genocidan narod ili nisu. Ako nisu, kao što tvrde, onda će vrlo mali broj njih staviti svoje ime i prezime na taj spisak. Ako jesu, onda će masovno potpisati, ali bi bilo dobro da se javno obznani ko su potpisnici, da svi znamo, da znaju i njihovi potomci. Ubiti više od 8.000 ljudi, zakopati ih u masovne grobnice, iskopati ih iz grobnica i komade njihovih tjela zakopati u nove masovne grobnice, pa i njih iskopati i djelove zakopati u nove masovne grobnice, to može samo bolestan um. Još bolesniji umovi su oni koji misle da je to uredu.
Upravu je Vulin, takav milion i jeste za zatvora. No, hrabri Srbi imaju običaj da od zatvora bježe, da se skrivaju, prerušavaju po Srbiji. Možda tako bude i ovoga puta, a ne sumnjamo da bi se to u pjesmi Matije Bećkovića nazvalo novom "seobom Srba" i da bi pritom Bošnjaci bili optuženi za etničko čišćenje. Vjerojatno bi na to dodali i germansku zavjeru, Gestapo, Hitlera, bilo bi tu epskog zazivanja Jasenovca, Vidovdana, Miloša Obilića, a moguće je da bi se u Nišu pojavile vidjelice duha mitropolita Amfilohija, među normalnim svijetom u Crnoj Gori poznatog kao Risto Sotona. Petsto hiljada muških Srba bi se prerušili u Dragana Dabića i postali nadriljekari, a 500 hiljada Srpkinja bi se prerušilo u Babu Vangu i proreklo povratak Vizantskog carstva.
Za Anu Brnabić je Inzkova odluka “politička”. Brnabić “misli da je neodgovorno donositi tako važne zakone, a da niste razgovarali s konstitutivnim narodima". Za izvaljivanje ovakve gluposti uopće nije imala potrebu da misli. Da je mislila, kao što misli da je mislila, shvatila bi da je nekoliko puta o ovoj temi razgovarano s konstitutivnim narodima, da upravo negatori genocida nikada nisu dozvolili usvajanje rezolucija za osudu genocida niti zabranu negiranja genocida u Parlamentarnoj skupštini BiH ikao je više puta bilo na dnevnom redu.
Šta reći za Draška Stanivukovića? On će uvijek imati svoje mišljenje i “niko ga ne može strpati u zatvor jer neke stvari vidi kako on vidi, kako je on učio, jer ima svoj pogled na istoriju”. Benjamina Karić je ostala iznenađena i potresena, tužna i razočarana izjavama Stanivukovića. “Sve prave ljubavi su tužne”, rekao bi jedan Srbin koji dok je bio živ nikada nije umanjivao ili negirao zločine. A što je uopće začudilo Benjaminu Karić? Pa u Banja Luci se sastajala i grlila s političarem koji se ponosno slikao sa četničkom zastavom, istom onom pod kojom je dva puta izvršen genocid. Ne znamo samo što je tužnije od ovo dvoje? Jel ta četnička zastava pod kojom su vojevali neki od najvećih koljača koje je svijet vidio, ili tuga i potresenost Benjamine Karić koja je mislila da će uspjeti dijalog s mladim političarem bez savjesti.
Čak je i izvjesna Dušanka Majkić, delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH , izjavila da je "odlazeći visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko diktatorskim nametanjem dopuna Krivičnog zakona BiH oduzeo Srbima pravo na odbranu i pravdu, kao i pravo da govore".
U izjavi Dušanke Majkić, kao i ostalim izjavama srpskih zvaničnika, zapravo se krije sva nelogičnost društva u kojem živimo. Dok Bošnjaci, nad kojima je počinjen genocid, insistiraju da se kažnjavaju oni koji negiraju ili umanjuju ratne zločine i genocid, kako bi se skinula hipoteka zločina sa cijelih naroda, s budućih naraštaja, koji nisu krivi za grijehe svojih prethodnika, dotle Srbi, koji su počinili genocid i najveći broj drugih ratnih zločina tvrde da je odluka uperena protiv cijelog srpskog naroda, da ih se proglašava genocidnim narodom. A najbolji način da dokažu da nisu genocidan narod upravo je da poštuju zakon, da poštuju žrtve. Uostalom, o kakvom pravu da se brane govori Majkić? Svakom presuđenom ratnom zločincu suđeno je pravično i pošteno, svako je imao pravo da se brani, svačije pravo se poštovalo. Zar to nije dovoljno?
No, treba imati na umu i to da kažnjavanju podliježe veličanje i negiranje zločina, presuđenog zločina, bez obzira na to ko ga je počinio. U zakonu ne stoji da je zabranjeno negiranje zločina kojeg su počinili Srbi, nego zločina bez obzira na ime i nacionalnu pripadnost počinitelja. Razumljivo je zašto se Srbi ljute, pripadnici srpskog naroda su počinili najviše ratnih zločina uključujući i genocid. Ali sve dok se ljute zbog toga, to upućuje da bi iste zločine ponovili.
No, zanimljivo je da Hrvati opet mudro šute. Dragan Čović je, već poslovično u ovako prigodnim momentima, isturio poslanicu u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH Borjanu Krišto.
“Mislim da je to stvar nas koji smo trebali raditi, a iskreno sam iznenađena i nakon proteka određenog vremena kada već govorimo o nekakvom zatvaranju OHR-a, preuzimanju odgovornosti, pogled na budućnost i odgovornost političkih predstavnika koji kreiraju i koji imaju odgovornost u BiH da to rade. Mislim da sve skupa, takve odluke i potezi nisu dobri za BiH, napose u ovim trenucima, bez obzira i na sadržaj i na bilo šta. Nisu dobri po BiH, po njen put, po njenu sigurnost političku i stabilnost”, kazala je Krišto. I Dodik da je malo pismeniji isto bi ovako sročio. Dakle, isti stav, samo uljepšan. E, dobra vremena kad Dario Kordić bio svetac.
