Imala je osam godina kada ju je Staljin deportovao zajedno s porodicom. Sedeka Memetova se toga dobro sjeća. Nemoguće je zaboraviti to putovanje vozom s 29 drugih tatarskih porodica naguranih u isti mračni i prljavi stočni vagon. Tu su joj umrla četiri brata.

Bio je maj 1944. i gotovo 200.000 Tatara je deportova s Krima. Sedeka je uspjela živa stići do Uzbekistana, odredišta tog voza smrti. Uspjela je preživjeti i beskrajne nedaće koje su je tamo čekale: glad, žeđ, hladnoću, bolesti koje su joj odnijele pola naroda. Četrdeset i tri godine kasnije, 1987. godine, odlučila se vratiti u zemlju iz koje su je Rusi protjerali. Sedeka je jedna od 300.000 krimskih Tatara, drevne manjine čija je sudbina decenija bila u rukama Rusa.

Bilo je, međutim, dana kada su upravo oni izazivali strah. Samo izgovaranje njihovog imena potresalo je svijet. Tatari, kako su Mongole zvali na Zapadu. Nazvali su ih tako jer ta riječ podsjeća na izraz tartarus, svojevrsni pakao u grčko-rimskoj terminologiji. "U očima zapadnjaka, ti konjanici, divlji i okrutni, mogli su izaći samo iz samog pakla", stoji u knjizi historičara Borje Pelegera, autora Kratke historije Džingis-kana.

Njihovoj reputaciji nimalo nije doprinijela činjenica što su bili odgovorni za širenje Crne smrti u Evropi 1340. Krimski Tatari su se borili protiv Đenovežana u Caffi (današnjem grčkom gradu Teodoziji) kada su mnogi njihovi ratnici oboljeli od kuge, do tada nepoznate bolesti. Tada su odlučili voditi jedan od prvih 'bakterioloških ratova' u historiji i katapultirali su svoje vojnike mrtve obolječe od kuge ka tvrđavama svojih neprijatelja: zarazili su Đenovežane i proširili pandemiju po cijelom svijetu, od Norveške do Egipta.

Ti žestoki mongolski ratnici, nepobjedivi s lukovima, vješti jahači postali su gospodari, pod vlašću Džingis-kana, najvećeg carstva u Aziji i jednog od najvećih u historiji: njihova se vlast protezala od Koreje do Dunava, na ono što je danas Kina, Irak, Iran i mnoge druge nacije; u njihovom je carstvu u trinaestom stoljeću bio smješten astronomski broj od sto miliona stanovnika.

Dvije generacije nakon Džingis-kana, Mongolsko se carstvo raspalo na četiri velika kanata: jedan je obuhvaćao Kinu; drugi se proširio po srednjoj Aziji; treća je bila raspoređena kroz Iran i Bliski istok, a četvrta, zvana Zlatna horda, dominirala je do 15. stoljeća današnjim južnom Rusijom i Ukrajinom, te je čak proširila svoje napade na teritorije koje danas pripadaju Mađarskoj i Poljskoj.

Krimski Tatari su potomci tih Mongola iz Zlatne Horde, koji su se naselili tokom 13. stoljeća na tom poluotoku blage klime, strateškom području za trgovinu.

Krim je kratko vrijeme bio tatarski kanat, od 1441. do 1475. Njegova nezavisnost završila je provalom Osmanlija, koji su ga odlučili dodati svom carstvu. Ta je invazija bila sretna za krimske Tatare: zaštitila ih je od napada Rusa. Ostali su kanati na kraju podlegli ruskoj proždrljivosti, ali su krimski Tatari ostali izvan Rusije sve do 18. stoljeća zahvaljujući štitu moćnog Osmanskog Carstva. S Turcima su ti Tatari primili islam.

Turski je štit napukao kada se Osmansko Carstvo našlo pred inteligentnom i ambicioznom ruskom caricom Katarinom II, njemačkom princezom koja je postala carica Rusije udajom za Petra III. i koja je ušla u historiju kao Katarina Velika. Katarina je porazila Turke u Prvom krimskom ratu (1773-1774). Godine 1783. odlučila ga je pripojiti svome carstvu, a u proljeće 1787. krenula je na veliko putovanje kako bi otkrila i zauzela nova područja.

Sedam ogromnih galija uređenih u rimskom stilu, praćeno flotilom od osam čamaca, povezlo je Katarinu i 3000 ljudi iz njezine pratnje rijekom Dnjepar na njeno putovanje na Krim. Dolazak kraljice označio je početak nove etape u vrlo bogatoj historiji Krima. Carica ga je odlučila preobraziti: dala je nalog za izgradnju cesta i luka, dovela stoku i naredila da se grade brodogradilišta za izgradnju ratnih brodova i pomorskih baza za novu rusku Crnomorsku flotu, koja se i dan-danas još uvijek nalazi tamo.

Suživot je kratko trajao. Nakon Drugoga krimskog rata (1885.-1886.) Rusi su optužili Tatare da sarađuju s njihovim neprijateljima, Englezima i Francuzima, te je na stotine hiljada tih potomaka Mongola moralo emigrirati u Osmansko Carstvo.

S revolucijom 1917. njihova situacija pogoršala, puhali su vjetrovi koji su im bili sve manje naklonjeni. Godine 1921. stvorena je Krimska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika, a Tatari nisu dobili garancije za političku ili kulturnu autonomiju.

Intervencija Velije Ibrahimova, tatarskog komunističkog vođe, člana Centralnog komiteta, bila je privremena: dobio je škole i novine na tatarskom jeziku, Ali Ibrahimov je postao žrtva čistke 1929. Počela je rusifikacija, odnosno eliminacija "devijacionističkih nacionalizama". Zbogom novinama i učiteljima na tatarskom. “Čak su i nove gramatike njihovog jezika pisane, naravno ćirilicom i ruskim riječima koje zamjenjuju turske izraze. Godine 1930. tatarski su intelektualci poslani u progonstvo ili pogubljeni. Kao i ulema“, kaže historičar Hasan Bülent Paksoy.

Staljin je bio još ekspeditivniji, 1944. optužio ih je da su sarađivali s nacistima (koji su okupirali Krim), strpali su ih u zapečaćene vagone za stoku i masovno deportovali u centralnu Aziju. Bio je to dio njegovog nemilosrdnog i brutalnog načina vladanja, želio je rusificirati svoje dominione i da bi to postigao uništio je narode koji su upravo pretrpjeli njemačku dominaciju, kao što su Calmuci, Inguši, Čečeni, Balkanci i krimski Tatari.

'Sürgün', što znači 'izgnanstvo', izraz je kojim krimski Tatari označavaju tu noćnu moru: oko 200.000 ih je poslano u Uzbekistan, Kazahstan i druga udaljena i ledena područja SSSR-a. Njihove kokoši, stoka, kuće, šupe, hektari žita, sva njihova dobra su rekvirirani.

Osamnaestog maja 1944. počeo je horor. Trideset porodica stavljeno je u svaki vagon: bez hrane i pića, u mraku, bez kisika. Oko 26.000 ljudi umrlo je u konvojima koji su putovali u Kirgistan. Kad su stigli na odredište, čekala ih je hladnoća, glad i prenapučenost. U samo godinu i po polovina prognanika umrla je od gladi.

Nije ni čudo da su 1987. godine, kada je SSSR doživljavao perestrojku, krimski Tatari bijesno demonstrirali na Crvenom trgu u Moskvi. "Gorbačov im je dopustio povratak i pronašli su Krim s ruskom većinom, iako je u to vrijeme već pripadao Ukrajini jer joj je Nikita Hruščov dao ovaj teritorij 1954.", objašnjavaju historičari.

Mnogi od Tatara koji su se vratili, poput Sedeke Memetove, zatekli su Ruse u svojim kućama. Sada kada Rusija ponovno ima Krim u svojim rukama, opet strahuju. Jer, kako kaže njihova stara poslovica, "postoje samo dvije stvari koje Tatar ne može: hodati po vodi i vjerovati Rusiji".