Petog novembra nisu samo Sjedinjene Države glasale za snažnog vođu koji ne želi biti ograničen moćnim zakonodavstvom i koji vjeruje u kapitalizam, ali pod državnom kontrolom. 10.450 kilometara od Washingtona, 300.000 stanovnika Katara, u Perzijskom zaljevu, velikom je većinom glasalo za jačanje ovlasti emira Tamira bin Hamada al-Thanija i za ukidanje izbora za imenovanje dvije trećine članova Savjetodavne skupštine te zemlje.

Moglo bi se to posmatrati kao znak vremena, u svijetu u kojem građani sve više vjeruju da je demokratija "zloupotreba statistike", kako je napisao Jorge Luis Borges, koja među svojim vrlinama nije uključivala bliskost s neukim ljudima. Ali to je takođe odraz harmonije između buduće Trumpove vlade i "petromonarhija" Perzijskog zaljeva, u kojima je rezultat američkih izbora izazvao val zadovoljstva i, iznad svega, olakšanja, zbog odlaska Joea Bidena, “predsjednika koga mrze svi u ovom dijelu svijeta, pa tako i Izrael, unatoč svemu što je učinio za tu zemlju”, stoji na početku analize kju je danas objavio madridski El Mundo.

To je mišljenje Trite Parsija, potpredsjednika vašingtonskog think tanka Quincy Institute, smještenog lijevo od Demokratske stranke i osnivača Nacionalnog iransko-američkog vijeća (NIAC), organizacije koja je branila pregovore između Washingtona i Teherana.

Parsi je to izjavio za EL MUNDO na Forumu u Dohi, inicijativi koju svakog decembra organizuje Vlada Katara i koja je svojevrsni mini Davos na obalama Persijskog zaljeva. Publika ima priliku vidjeti kako se svijet vidi iz regije koja ima golem utjecaj na geopolitiku i globalnu ekonomiju, koja je raskršće između Zapada, Kine, Indije, Afrike i Rusije i koja, osim toga, ima svoje vlastite kulturne i historijske karakteristike koje njihov politički diskurs čine vrlo različitim od onoga na Zapadu.

“Svi u Persijskom zaljevu vole Trumpov transakcijski karakter”, objasnio je na Forumu Amerikanac koji simpatizira Demokratsku stranku i koji, unatoč više od tri desetljeća iskustva u svijetu vašingtonskih think tankova, ne želi da mu se ime otkriva, "da me politički ne ističu", jer Demokrate sastanizraju svakoga ko se svrtrs na stranu Trumpovih prijatelja. Njihov argument je bio da su čelnici regije autokratije, bez interesa za ljudska prava i da "osim toga, oni upravljaju zemljama čije stanovništvo ne želi demokratiju ili liberalizam".

Dolazak Donalda Trumpa nije dobrodošao samo na Bliskom istoku. To je takođe slučaj u većem dijelu Južne Azije i Afrike, gdje su socijalne politike - koje neki omalovažavajuće nazivaju probuđenima - koje je Bidenova vlada transformirala u zastavu svoje vanjske politike, u određenim zemljama jako loše prošle. Kako Dalibor Rohac, evropski direktor republikanskog (ali anti-Donald Trump) think tanka American Enterprise Institute, objašnjava, "stavljanje borbe protiv homofobije ili rodne ravnopravnosti u prvi plan političkog djelovanja je nešto što ima smisla na Zapadu, ali što u mnogim zemljama - uključujući neke u istočnoj Evropi - stvara političko i društveno odbacivanje jer te ideje, koje ja lično podržavam, još uvijek nemaju društvene korijene u sebi“.

Trump se neće doticati tih pitanja. Kao što je sam rekao 20. maja 2017. u saudijskoj prijestolnici Rijadu, u svojoj prvoj posjeti Bliskom istoku, i ponovio 24. septembra 2019. u svom govoru pred Generalnom skupštinom Ujedinjenih naroda, pod njegovim mandatom Sjedinjene Države neće miješati se u unutrašnju politiku bilo koje zemlje, sve dok nijedna država ne utječe na njene nacionalne interese. To je suptilan način prihvaćanja suvereniteta nacija i načela nemiješanja koje Kina uvijek brani i koje općenito podržavaju nedemokratske zemlje, poput onih u Zaljevu. Dakle, na tom će području od 20. januara postojati puno veći dogovor između Washingtona i glavnih gradova regije.

Ali ne radi se samo o ideološkim pitanjima. Postoji i jasna strateška motivacija: na Bliskom istoku se američki učinak u ratu u Gazi smatra najgorim trenutkom američke diplomatije u desetljećima. "Sjedinjene Države dale su osjećaj apsolutne slabosti u odnosu na Izrael. Netanyahu je trebao biti taj koji je prihvatio Bidenove upute. A bilo je sasvim suprotno. SAD je davao najave koje Netanyahu nije ispunjavao iznova i iznova. Rezultat je da je u regiji Biden izgubio sav kredibilitet", objasnio je visoki zvaničnik jedne zemlje EU u Dohi. Njegov zaključak bio je porazan: "Svi ovdje vjeruju da s Trumpom stvari ne mogu biti gore."

Za zemlje Bliskog istoka, najgora stvar kod Bidena nije bila toliko slabost prema Izraelu - sve te vlade znaju da je jevrejska država stvarnost, a njihova podrška Palestincima je mnogo manja nego što pokazuju njihove javne izjave - već zato što je Bidenovo nedjelovanje stvorilo haos. U Dohi je bilo mnogo onih koji su vjerovali da je pasivnost Washingtona bila blizu toga da cijelu regiju uvuče u regionalni rat.

"Zemlje poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata saveznici su Sjedinjenih Država kako bi ih zaštitile od Irana i, donekle, Izraela. Ali pod Bidenom, Iran je izvodio sistematske napade na najvažnije pomorske puteve u regiji, i pokazao je da je sposoban projektilima bombardovati Izrael, koji je sa svoje strane počinio genocid u Gazi i proširio svoju sferu utjecaja u regiji", objašnjava Parsi.

To znači da je pao kredibilitet američke vojne zaštite protiv neprijatelja obje te zemlje - posebno onog najozbiljnijeg, Irana. Potpredsjednik vašingtonskog think tanka Quincy Institute zaključuje svoju analizu na porazan način za sadašnjeg predsjednika: "George W. Bush je bio omražen u regiji, ali je imao neke fanove. Biden, čak ni to."

Vlastita poslovna priroda budućeg predsjednika pomaže u regiji. Trump i njegov tim vide palestinsko pitanje "kao pitanje nekretnina". Odnosno zamjene parcela. To nije rješenje u skladu s međunarodnim pravom. Ali to je ipak rješenje. Isto se odnosi i na naftnu politiku.

Trump je u kampanji obećao povećanje proizvodnje sirove nafte u SAD-u, što bi u teoriji trebalo sniziti cijenu barela, a posebno pogoditi Saudijsku Arabiju, kojoj zbog pada proizvodnje predstoji komplikovana 2025. Ali jedno je obećati, a drugo dati. Čak i ako Trump ukine propise koje je uspostavio Biden, SAD je već najveći proizvođač nafte, a nove bušotine se ne mogu otvoriti za nekoliko mjeseci. Istovremeno, Trump želi pojačati trgovinsku blokadu Irana koji izvozi 1,6 miliona barela dnevno. Ako uspije, cijena će rasti, od čega će profitirati naftni tankeri iz Teksasa ili Novog Meksika, ali i oni iz Saudijske Arabije ili Emirata.

Makroekonomija nije jedini monetarni aspekt koji spaja buduću američku vladu i Persijski zaljev. Postoje i lični poslovi. Državni fond Saudijske Arabije, PIF (Public Investment Fund), doprinio je dvije milijarde dolara 2021. u Affinity, fond privatnog kapitala koji je Jared Kushner - oženjen Trumpovom kćerkom Ivankom - osnovao kada napustio je Bijelu kuću, gdje je bio savjetnik dok je njegov punac bio predsjednik.

PIF se na investiciju odlučio po nalogu saudijskog moćnika, prijestolonasljednika Muhameda Bin Salmana, koji je nametnuo svoje kriterije unatoč protivljenju onih koji vode ustanovu, a za koje investicija nije bila sigurna. No, šef PIF-a Yasir Al Rumayyan bio je uz Trumpa tokom hrvačkog meča u New Yorku na večeri održanoj 16. novembra.

Porodične veze, dakle, mogu se podmazati ekonomskim dogovorima. Dok se održavao Forum u Dohi, Trumpov najstariji sin i dopredsjednik njegovog predsjedničkog tranzicijskog tima, Don Jr., bio je na konferenciji o kriptovalutama u susjednom emiratu Abu Dhabiju. Naime, suvereni fond te zemlje u 2021. uložio je 500 miliona dolara u Affinity, koliko i Katar.

U mnogim dijelovima svijeta na Trumpov se dolazak gleda sa zabrinutošću; ali u mnogim drugim, on je prihvatljiviji od Bidena. Možda se to u Evropi ne sviđa svima. Ali u svijetu u kojem su zemlje tzv. globalnog juga sve utjecajnije, bolje je što prije prihvatiti realnost. EL MUNDO