U anale historije Travnika, godina 1895. upisana je kao trenutak tihog loma, godina kada je gradonačelnik imenovan od strane austrougarske administracije, usljed političkog pritiska te iste administracije, bio primoran napustiti svoj grad i domovinu. Slučaj Muharem-bega Teskeredžića, potomka jedne od najmoćnijih begovskih porodica srednje Bosne, nije samo lična priča, nego i više od toga, priča o odnosu bečke vlasti i bošnjačke elite koja je odbila da zamijeni autonomiju za privilegije.

Porodica Teskeredžić, po nekim zapisima izvorno sa duvanjskog kraja, svoj status i prezime stekla je obavljajući funkciju timarskih teskeredžija, službenika Osmanskog carstva zaduženih za izdavanje službenih isprava. Kroz stoljeća, akumulirali su ogromne zemljišne posjede oko Travnika, Bugojna i Jajca, a njihov uticaj nije opao ni nakon što je carski ferman 1878. godine zamijenjen dekretom bečkog dvora.

Nova vlast, predvođena administratorima poput barona Kučere, provodila je politiku oslanjanja na postojeću begovsku elitu kako bi osigurala stabilnost. Muharem-beg, kao gradonačelnik Travnika, bio je dio tog sistema – više puta priman je kod cara Franje Josipa I i njegov autoritet je korišten za implementaciju novih zakona. Međutim, ispod površine formalne saradnje, odvijao se proces tihog otpora.

Krajem 19. vijeka, bošnjački prvaci uvidjeli su da nova administracija, kroz kontrolu obrazovnog sistema i vakufskih dobara, direktno ugrožava vjerski i kulturni identitet naroda. Muharem-beg Teskeredžić, zajedno sa Ali-begom Sulejmanpašićem-Miralajevićem iz Vesele, Šerif-begom i Ahmed-begom Hafizadićem te Hamdi-begom Hasanpašićem, postaje centralna figura organiziranja političkog odgovora.

U tajnosti sastavljaju memorandum sa preciznim zahtjevima za vjersku i prosvjetnu autonomiju, namijenjen direktno Beču i Pešti. Dokument je iz Bosne prokrijumčario travnički trgovac Hamid-aga Čizmić.

Kada je vlast saznala za ove aktivnosti, reakcija je bila brza i direktna. Vladin komesar za Travnik, baron Kučera, lično dolazi u grad sa ciljem da slomi otpor. Uslijedilo je saslušanje Muharem-bega u pašinom konaku, koje je trajalo duboko u noć. Hronike bilježe da se, dok je ispitivanje trajalo, uznemireni narod okupio u Poturmahalskoj džamiji, donijevši odluku da će te noći podići ustanak ukoliko se njihovom lideru išta dogodi. Suočena s prijetnjom masovne pobune, vlast te noći nije primijenila silu.

Ipak, politički pritisak je postao neizdrživ. Kako bi izbjegao hapšenje, internaciju i uništenje porodice, Muharem-beg 1895. godine donosi odluku o odlasku u egzil u Istanbul. Njegov ispraćaj iz Travnika prerastao je u događaj koji se decenijama prepričavao, ostavši zabilježen kao svjedočanstvo jedinstvenog međuvjerskog poštovanja.

Prema zapisima hroničara Sulejmana Alečkovića, travnički franjevci su, u znak zahvalnosti za njegovu pravednost prema svim građanima tokom osamnaestogodišnjeg mandata, zajedno sa svojim drugim sunarodnjacima, Muharem-bega na konjima i pješice ispratili sve do Lašve. Ostatak naroda i bošnjački prvaci pratili su ga kroz cijelu Bosnu, preko Save, sve do Zemuna, tadašnje granice Austro-Ugarske. Putovali su danima samo da bi mu na posljednjoj tački teritorije koja ga je protjerala još jednom stisnuli ruku.

Muharem-beg Teskeredžić umro je u Beču 1908. godine, neposredno pred zvaničnu aneksiju Bosne i Hercegovine. Njegov amanet glasio je: "Neka mi tijelo počiva u Bosni, pa da tako moje kosti jednom osjete slobodu moje domovine." Austrougarske vlasti odobrile su prijenos tijela vozom. Na dženazi u Travniku, građani sve tri konfesije – muslimani, katolici i pravoslavci – otimali su se da ponesu tabut čovjeka koji je balansirao između funkcije u sistemu i borbe protiv njega.

Njegovo djelovanje trasiralo je put kasnijem, organizovanijem Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju, a njegova sudbina ostala je trajni dokument o cijeni otpora. Sahranjen je u haremu svoje porodične džamije, gdje njegove kosti svjedoče o borbi za slobodu koju za života nije dočekao.