U julu 2007. godine, Hamid Karzai, tadašnji predsjednik Afganistana, sazvao je konferenciju za novinare na kojoj je objavio smrt posljednjeg afganistanskog kralja. "S velikom tugom objavljujem svojim sugrađanima da je njegova ekselencija Mohammed Zahir Shah, otac afganistanske nacije, umro jutros u 5.45 sati." Karzai je sa suzama u očima proglasio trodnevnu žalost.

Zahir se vratio u domovinu pet godina ranije, nakon gotovo tri desetljeća u egzilu. On je na svojim ramenima nosio nadu u mir u zemlji uništenoj ratovima. Kad je izišao iz talijanskog vojnog aviona koji ga je prebacio iz Rima, među gomilom koja ga je čekala prolomio se pljesak. a neki od najmoćnijih ljudi u zemlji sagnuli su se da mu poljube ruku.

Kažu da je starac plakao kad je kroz prozor vidio legendarne planine zemlje u kojoj je rođen. "Bio je toliko odlučan da ništa ne propusti pa je odbio čepiće za uši koje su mu dali u ogromnom teretnom avionu i ostao je budan tokom cijelog putovanja. Donio je 47 kofera i 15 članova obitelji, a činilo se da je zračio uzbuđenjem dok je hodao crvenim tepihom“, pisale su tada novine.

Za hiljade Afganistanaca koji su ga čekali, od kojih su mnogi bili premladi da bi proživjeli njegovu vladavinu ili svrgavanje 1973., on je predstavljao posljednju kariku u sretnijoj i progresivnijoj eri, prije haosa u koji je zemlja kasnije potonula.

Bivši monarh ušao je u ono što će mu biti dom do smrti, u utvrđenu dvokatnicu, a zatim je kazaio nekoliko riječi: ''Nakon gotovo 30 godina, sletio sam na svoje tlo i u svoju domovinu; zamislite kako se osjećam. Vidio sam planine Afganistana, svoj narod i svoje prijatelje. Za mene nema prosperiteta osim služenja svom narodu koliko je u mojoj moći. ''

Zahir Shah okrunjen je za afganistanskog kralja u dobi od 19 godina, nakon što je njegovog oca Nadir Shaha, ubio student 1933. Vladao je sve dok 1973. nije svrgnut udarom koji je izveo njegov rođak. Otišao je u izgnanstvo u Italiju sve do rušenja talibanskog režima.

Kralj je studirao u Evropi i snažno je podržavao modernizacijske impulse vlade. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je Afganistan bio neutralna zemlja, u državu je ušao dašak svježeg zraka. Tokom njegove vladavine proglašen je Ustav a on je vladao kao otvoreni, liberalni, progresivni vladar. Izgradio je prvi moderni univerzitet, natjerao djevojčice da idu u školu, a žene su mogle glasati, te potpisao slobodu štampe, što će talibani kasnije poništiti.

Neki hroničari opisuju Zahira kao bezbrižnog monarha poznatog po odlascima u lov na patke izvan Kabula, njegovim kratkim hlačama i ljubavi prema poeziji. Do ranih 1970-ih njegovo je prijestolje bilo ugroženo strujama socijalizma, antimonarhijskim osjećajima i islamskim preporodom.

Nakon puča, Zahir i njegova supruga Homaira pretvorili su svoju skromnu talijansku seosku vilu sjeverno od Rima u mjesto hodočašća i susreta za one koji su u njima vidjeli simbol mira. Status Mohammeda Zahira rastao je u očima njegovog naroda, postao je jedan od rijetkih ljudi koji su mogli prebroditi napetosti između etničkih skupina i postići željeno ujedinjenje. Kako ne bi izazvao sumnje, često je iz progonstva objašnjavao kako nema namjeru obnoviti monarhiju. "Nemam sklonosti te vrste", ponavljao je.

Samo nekoliko sedmica prije povratka u Afganistan kraljica Homaira primljena je u bolnicu zbog respiratornih i srčanih problema a umrla je dva dana kasnije. Oboje su pokopani u mauzoleju njegove porodice, na brdu s kojeg se vidi afganistanska prijestolnica.