Osamdeseta sjednica Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, osim što je jubilarna, ostat će upamćena u historiji kao sjednica na kojoj se po prvi put jasno vidjelo da je preokret na pomolu - preokret u odnosu na Palestinu.

Palestina je definitivno postala moralni i geopolitički lakmus test našeg doba.

Većina svijeta je taj test zapravo odavno položila, ali sada, između ostalog i zbog priznanja palestinske države zemalja kao što su Britanija, Francuska i/ili Kanada (premalo i prekasno), se jasno vidi da izolacija Izraela i njegovog zaštitnika SAD neće još dugo moći biti održiva.

Trideset i pet zemalja koje još uvijek ne priznaju Palestinu predstavljaju jedva nešto više od devet posto svjetske populacije.

Za Tursku prošla sedmica u New Yorku je imala tri ključna momenta. Naravno, prvi je Erdoğanov govor na Generalnoj skupštini UN-a. Drugi je samit predsjednika Trumpa sa liderima muslimanskih zemalja na margini Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, a treći posjeta predsjednika Erdoğana Bijeloj kući 25. septembra.

Što se tiče Erdoğanovog govora, ovo su riječi Cana Ataklıa: "Erdoganov govor u Ujedinjenim nacijama je odličan; odajmo mu priznanje. Nemojte se uvrijediti zbog ovoga, Erdoğanov govor je bio odličan. Prekrasno je opisao izraelsko ugnjetavanje i tešku situaciju palestinskog naroda u okruženju u kojem ga je cijeli svijet posmatrao."

Can Ataklı je novinar koji je samo prije četiri godine na svom YouTube kanalu prizivao neku katastrofu (prirodnu ili društvenu) sa puno mrtvih - zemljotres, požar (poput tada aktuelnog Australijskog), poplava ili pak veliki vojni poraz, koja bi za posljedicu imala obaranje Recepa Tayyipa Erdoğana sa vlasti.

"Nemojte se uvrijediti zbog ovoga" je molba njegovoj publici da ga ne diskvalifikuje zato što nešto pozitivno kaže o Erdoğanu. To vam može dati ideju koliki je to šok za njegovu publiku, odnosno Republikansku narodnu partiju (CHP) i njene pristalice.

Na samitu na margini Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, ili kako je u štampi nazvan "samit o Gazi", u kome su učestvovali lideri Katara, Jordana, Pakistana, Indonezija, Egipta, Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, sto je bio u obliku slova U.

Kraću stranu, odnosno pročelje, su djelili Trump i Erdoğan, ostali su bili raspoređeni po dužim stranama. Raspored koji govori puno.

Predsjednik Erdoğan je CNN-Turk televiziji rekao: "Zaključili smo vrlo produktivan i uspješan sastanak. Neka rezultati budu blagoslovljeni."

Novinski sajt Politico tvrdi da je Donald Trump obećao muslimanskim liderima, uključujući predsjednika Tayyipa Erdoğana, da neće dozvoliti Izraelu da anektira okupiranu Zapadnu obalu.

Još jedan šok, Kadri Gürsel, novinar CHP pedigrea (trenutno radi za CHP (dez)informativnu kanalizaciju Halk TV) izjavljuje: "Neke će možda iritirati ono što ću reći, ali Turska nikada nije bila ovako nezavisna u svojoj modernoj historiji. Danas je Turska postala potpuno nezavisna zemlja u svojoj vanjskoj politici."

Primijetite strah od "iritacije" sopstvene publike zbog primjećivanja očiglednog.

Izvještavajući iz New Yorka Cüneyt Özdemir, koji je dugo bio dopisnik CNN-Turk iz tog grada (više nije) je počeo izvještaj "Možemo reći da je Erdoğan jedan od najviše spominjanih lidera ovdje. Čak je i njegova izjava u intervjuu za Fox News: "Ne vidim Hamas kao terorističku organizaciju, vidim ga kao pokret otpora", prilično značajna. Mislim, niko ovdje ne može reći takve stvari."

Naravno da niko tamo ne može reći takve stvari. To je ono što čini (ogromnu) razliku između svih i Erdoğana. A kada je već pomenut taj intervju Fox Newsa, Erdoğan je u njemu rekao još nešto što bi se malo njih usudilo. Na pitanje Breta Baiera da li neki dil može biti napravljen da bi se zaustavio genocid u Gazi (naravno, on to nije tako formulisao), predsjednik Erdoğan je odgovorio: "Ja samo mogu reći ovo. Kao što se možda sjećate, predsjednik Trump je dao izjavu. Rekao je: 'Okončat ću rat između Rusije i Ukrajine.' Je li ga okončao? Nije, još uvijek traje. Slično tome, rekao je: 'Okončat ću rat u Gazi.' Je li ga okončao? Nije. To znači kada počnemo da analiziramo stvari vidimo da postoji cijena koju treba platiti."

Led između Turske u SAD 'debeo' šest godina je razbijen 25. septembra posjetom predsjednika Turske Bijeloj kući.

Taj led je oformljen uprkos 'hemiji' koja je uvijek postojala između dva predsjednika, ali koja nije onomad spriječila Trumpa da zabije nož u leđa turskoj liri.

O ledenosti Bidenove administracije prema Turskoj i Erdoğanu da ne govorimo. Međutim, politika je, kako klišej kaže, umijeće mogućeg, a zlopamćenje nije jedna od poželjnih osobina dobrog političara.

Svaka sekunda susreta dostupna javnosti je ovdje pomno analizirana, a i bez detaljne analize jezika tijela i sličnih zabava bilo je jasno da je u pitanju susret državnika koji se gledaju sa iste visine. S obzirom na Trumpovu sklonost da paradira superiornošću to se ne može precijeniti.

Umjesto predviđenih sat vremena sastanak je premašio dva sata (neki kažu da je trajao dva sata i 19 minuta), što je razumljivo imajući u vidu broj i kompleksnost pitanja koja su bila na stolu. Najvažnije za Tursku su kupovina aviona F-16, povratak projektu F-35, ukidanje CAATSA sankcija (sankcija po američkom zakonu o suprotstavljanju američkim protivnicima putem sankcija), kupovina aviona Boeing i povećanje obima međusobne trgovine, a od geopolitičkih tema Gaza, Sirija i Ukrajina.

Naravno da je opipljive rezultate nemoguće očekivati neposredno poslije takvog sastanka, ali teško je očekivati da pozitivni rezultati izostanu ako svi učesnici govore u superlativu o njemu. "Great", kaže Trump, a američki ambasador u Turskoj i specijalni izaslanik za Siriju Tom Barrack kaže "epic".

Uzgred, Barrack koji je nedavno uvrijedio novinare u Libanu tražeći od njih da se ne ponašaju "životinjski" i koji redovno prosipa orijentalističke klišeje je izgleda glavni Trumpov učitelj historije. Teško je drugačije objasniti blentavu izjavu o tome kako Turska 2000 godina pokušava da osvoji Siriju, a sada je Erdoğan uspio, ali ne prima zasluge za to.

Goruće pitanje Gaze, zapravo može biti pomjereno sa mjesta (to mjesto je tekući genocid) relativno brzo, a za to je lopta u Trumpovom terenu. Abdulkadir Selvi piše o tome: "Svi znamo da ovo nije pitanje Netanyahua, već Trumpa. Problem nije Izrael, već SAD. Ako američki predsjednik ne može uvjeriti Netanyahua da pristane na prekid vatre, onda treba zatvoriti i staviti katanac na vrata Bijele kuće. Jer to ne bi imalo smisla."

Nema nikakve sumnje da je posjeta predsjednika Erdoğana SAD-u bila je jedna od najuspješnijih u posljednje vrijeme. Postao je glas Gaze u UN-u. Njegovo prisustvo uz američkog predsjednika Trumpa na sastanku o Palestini svjedočilo je o važnosti koja se pridaje Turskoj, a sastanak u Bijeloj kući je bio efektan završetak te posjete.

Prošla sedmica je bila ubiranje plodova transakcione i multivektorske turske diplomatije. Naravno, ti prizori nisu prijali liderima zemalja, blago rečeno, nenaklonjenih (ako ne i neprijateljskih) zemalja. Netanyahu i grčki premijer Mitsotakis su bili vidno uznemireni njima.

"Razumijem njihovu zabrinutost, ali zašto je predsjednik CHP-a Özgür Özel bio uznemiren pohvalama koje je Turska dobila?" piše Abdulkadir Selvi.

Pa možda upravo zbog ranije u ovom tekstu citiranih stranački opredijeljenih novinara koji hvale Erdoğana? Rapada mu se narativ o "izolovanosti" Erdoğana koga niko u svijetu "ne poštuje".

Dok je na Times skveru svijetlio slogan "Pravedniji svijet je moguć" sa Erdoğanovom slikom kamion sa svijetlećom reklamom "Free İmamoğlu!" se vozio ulicama New Yorka.

"Slučajno" je baš isti kamion prošao kada je novinar druge CHP kanalizacije Sözcü bio u programu ispred kapija Bijele kuće. Dok čitav svijet viče "Free Gaza!" CHP pokušava da internacionalizuje pitanje do grla korumpiranog bivšeg gradonačelnika.

Da nije patetično bilo bi smiješno. Ali uvijek ima niže. Posljednja podlost je najava da CHP neće učestvovati u otvaranju parlamenta kome će prisustvovati predsjednik Erdoğan, jer on je "za njih izgubio legitimitet".

Da nije patetično bilo bi smiješno.