Kad je Gabriel García Márquez 1960-ih pisao „Sto godina samoće“, rekao je da mu je jedan od najtežih trenutaka bio kada je smrtno stradao nezaboravni pukovnik Aureliano Buendía.

"Gabo", kako je u narodu bio poznat kolumbijski nobelovac, napustio je radnu sobu svog doma u Mexico Cityju i otišao pronaći svoju suprugu Mercedes Barcha u spavaćoj sobi.

"Ubio sam pukovnika", rekao joj je slomljenog srca. "Znala je šta to znači za njega i oni su šutjeli nakon te tužne vijesti“, kaže sin Garcíje Márqueza, Rodrigo García, prisjećajući se tuge svojih roditelja. To je jedan od detalja o kojima Rodrigo piše u knjizi o smrti svojih roditelja, nazvanoj Gabo y Mercedes: una despedida (Gabo i Mercedes: oproštaj).

Ta je knjiga omaž Rodriga Garcíje ocu koji je umro 2014. godine i majci Mercedes koja je preminula u avgustu 2020. „Moj se otac uvijek žalio da jedna od stvari koje je najviše mrzio u vezi sa smrću bila je činjenica da će to biti jedini aspekt njegovog života o kojem neće moći pisati", napisao je García.

Rodrigova knjiga miješa priču o posljednjim danima njegovih roditelja sa smrtima o kojima je García Márquez pisao.  „Opsesija gubitkom i smrću vrlo je česta među piscima, čini je gotovo dijelom piščeve DNK; opsesija gubitkom i stvarima koje završavaju i kako kraj života uokviruje životna iskustva. Zato sam se lahko sjećao svih smrti njegovih glavnih likova", kazao je Rodrigo na konferenciji za novinare, kako prenosi El Pais.

U posljednjih nekoliko godina Rodrigo García, inače filmski reditelj, radio je na pretvaranju očevih knjiga u filmove: izvršni je producent News of a kidnapping (koji producira Amazon Prime, a trenutno se snima u Kolumbiji ) i Netflixove verzije filma Sto godina samoće (koja je u fazi predprodukcije).

No, porodica je uvijek bila vrlo oprezna i pazila da se ne otkrije previše o svom privatnom životu. "Mi nismo javne osobe", znala je reći njegova majka, koja je veoma štitila njihovu privatnost. Na taj je način nova knjiga mali prozor u bol koju su pretrpjeli kad je García Márquez, koji je 1982. dobio Nobelovu nagradu za književnost, bio na kraju svog života.

"Znam da te uspomene nisam mogao objaviti dok ih je ona mogla pročitati", kaže García. Da ih njegovi roditelji sada mogu čitati, "volio bih misliti da bi bili sretni i ponosni, ali siguran sam da bi mi majka rekla da sam tračer“, dodao je.

Prema onome što stoji u Rodrigovoj knjizi, García Márquez mučio se posljednjih dana, sjećanja su mu počela izmicati i teško se prisjećao nekada poznatih lica.

"Zašto ta žena ovdje zapovijeda i trči po kući kao da nije moja?", kazao je jednom prilikom nakon što nije mogao prepoznati svoju suprugu. "Ko su oni ljudi s druge strane sobe?", pitao je pokazujući rukom na svoja dva sina, Rodriga i Gonzala. “Ovo nije moj dom. Želim ići kući. U očev dom“, kazao je drugom prilikom, kada se želio vratiti kući u kuću svog djeda, pukovnika koji ga je čuvao do njegove osme godine i nadahnuo lik Aureliana Buendije.

No tokom posljednjih dana života García Márquez se mogao sjetiti najdražih trenutaka svog djetinjstva u Aracataci, kolumbijskom selu u kojem je rođen 1927. godine. Nagrađivani autor takođe je mogao izrecitirati iz sjećanja neke pjesme. A kad više nije mogao to učiniti, "i dalje je mogao pjevati svoje omiljene pjesme", kaže Rodrigo García.

Nobelovac je svoje posljednje dane proveo slušajući vallenatos, popularnu narodnu muziku iz kolumbijske regije s kojom je odrastao. "Čak i posljednjih mjeseci, kad se nije mogao sjetiti stvari, oči bi mu zasjale s prvim notama harmonike", piše García u novoj knjizi.

Iako se poznati književnik borio s demencijom, García kaže da je "posljednja faza njegovog života bila lakša".

“Postoji užasna faza u kojoj je osoba svjesna da gubi pamćenje. Vidjeti osobu ne samo bez njenih sposobnosti, već i vrlo zabrinutu zbog gubitka, užasno je i vrlo teško “, objašnjava.

“Posljednja faza bila je tužna, ali smirenija. Bio je miran, nije bio zabrinut, bio je vrlo rastresen. Nije se sjećao puno stvari, ali bio je dobar, miran i to nas je tješilo."

Iako veći dio Garcíjine knjige govori o očevoj smrti, posljednje je poglavlje posvećeno smrti njegove majke, koja je dobila nadimak La Gaba. Opisuje je kao "ženu svog vremena", majku, suprugu i domaćicu koja nikada nije išla na fakultet. Unatoč tome, ona je bila ta koja je upravljala uspjehom svog supruga i zavidjeli su joj na samopouzdanju.

Mercedes Barcha umrla je 2020. godine usred pandemije koronavirusa, bez pompe koja je okruživala Marquézovu smrt. Kao njezin suprug, García Márquez rekao bi svojoj djeci da, ako žele pisati o majčinoj smrti, moraju osigurati da čitatelj ostane potpuno pogođen tugom.