Imola, četvrtak 28. aprila 1994. godine, ručak. Prekrasan je dan, sunce prži stazu Formule 1. Toliko je vruće da se osjeća kao da je ljeto. Automehaničari rade neumorno. Znoje se čak i u laganim majicama.
Boks još spava, uoči je slobodnih treninga i malo je ljudi. Tišina. Ayrton Senna (34) zauzet je davanjem intervjua. Tu je i za televiziji i navijače, spreman razmijeniti koju riječ sa svakim ko mu priđe. Odjeven je u svijetle hlače, plavu košulju zavrnutih rukava i ne nosi gotovo uvijek prisutnu kapu s natpisom "Nacional".
Djeluje mirno. U Italiju je stigao bez djevojke Adriane Galisteu, u društvu je brata Leonarda i silno se želi iskupiti. U prva dva Grand Prixa sezone uvijek je zauzimao pole position, ali nije završio trke dok je izvjesni Michael Schumacher u svom Benettonu skupljao značajne bodove. Tako je počeo posljednji vikend u životu brazilskog vozača, trostrukog svjetskog prvaka. Posljednje poglavlje priče koju Netflix priča u seriji „Senna“, dostupnoj gledaocima od 29. novembra.
Imola, petak 29. aprila 1994. godine, ručak. Zvuk automobila odjekuje cijelim gradom. Staza je puna fanova iz cijelog svijeta i izuzetno je vruć dan. Senna se žali i na temperaturu i na vjetar: ima najbrži bolid (Williams) ali ga ne može kontrolisati. Kokpit je preuzak. Njemu je neugodno. Aerodinamika je problematična: nedostaju aktivni ovjesi koji su bili ključni prošle godine a sada ih je zabranila FIA.
Nalazi se u boksu kada na monitorima vidi udar automobila o hrpu guma: Brazilac Rubens Barrichello u Jordanu udara brzinom od 200 kilometara na sat u barijere Variante Bassa. Stravična nesreća. Barrichello je preživio čudom: ima sreće i izađeiz vozila samo sa slomljenom nosnom pregradom, napuknutim rebrom, nagnječenom rukom i amnezijom.
Senna više nije tako spokojan. S novinarima govori o "čudnim uslovima", a ne samo o nenormalnoj vrućini. Prestao se smiješiti. Neko pusti glasinu da radije ne bi vozio. Istina ili laž?
Imola, subota, 30. aprila 1994. godine, ručak. Kvalifikacijski testovi prema zakazanom terminu. Senna zna da u najbržem krugu ima malo suparnika, iako njegov Williams nije izuzetan kao onaj iz 1993. godine. Sve ide glatko, vozač iz São Paula zauzima pole position. Međutim, nema se šta slaviti. Austrijanac Roland Ratzenberger zabija se brzinom od 300 kilometara na sat u zid Villeneuveove okuke. Umire. Senna zapada u krizu. Plače iza lože, neutješan. Misli da je sam, daleko od znatiželjnih pogleda, slobodan da da sebi oduška, ali neko ga promatra. Očajan je i bijesan. Bježi iz boksa. Nestaje. Nema intervjua.
Brazilski novinari jedini strpljivo čekaju izjavu. Ali on ne želi nikoga vidjeti. Nikada se nije dogodilo da je ignorirao nas, brazilske novinare, kažu razočarano. Loš znak.
Pada mrak. Nakon 18:00 Williamsova okuka je već zatvorena. David Brown, Sennin plavokosi inženjer na stazi, kaže: "Automobil je u redu, ne trebaju mu nikakve izmjene, završili smo s radom za danas." Čudno. Jer u Ferrariju još uvijek čekaju novi motor koji stiže iz Maranella, da ga sklope preko noći, dok se u Sir Frankovom timu ekipa razilazi prije večere. Je li se to već događalo? Ko zna.
Imola, nedjelja 1. maja 1994. godine, ručak. Vozači se pripremaju za Grand Prix, unatoč smrti Ratzenbergera. Nije uobičajeno otkazati trke zbog žalosti. Show se mora nastaviti. Početak je, Senna je u vodstvu, lovi ga Schumacher. U sedmom krugu, u 14.17 sati, Ayrton se zabija u zid Tamburello pri 200 kilometara na sat. Ne može izbjeći udar jer je slomljen stup upravljača. Udarac u beton nije toliko razoran, ali se umiješala sudbina: poluga ovjesa leti zrakom i poput uperene strijele zabija se u vozačevu kacigu (između školjke i gumene brtve) prodirući u lobanju genija.
Helikopter se spušta na stazu. Iako to nije bilo dopušteno, podiže Sennu i odvodi ga u bolnicu u Bolognu, gdje umire. Neko već očajava na tribinama: znaju da helikopter ne može sletjeti na stazu, a ako je prekršio protokol, nešto je pošlo po zlu. Međutim, VN ne staje, Schumi pobjeđuje.
Ostalo je historija.
