Jan-Eerik Paadar se trudi u svojoj kolibi na svojoj farmi u Inariju, u finskoj Laponiji, objasniti da je dio autohtonog, evropskog plemena koje naseljava zemlje koje su na sjeveru svijeta. Osjeća li se više da je Finac ili Sami? Bivši pripadnik finske vojske odgovara: “Sámi. Nemam ništa protiv Finske, to je i moja zemlja, ali odlučio sam ostaviti svoj život u Helsinkiju i vratiti se svojoj zemlji i svojoj kulturi da živim kako je živio moj narod.” A ta zemlja i kultura je ogroman prostor između Norveške, Švedske, Finske i Rusije. Tamo žive Sami.

Sada se vraćaju korijenima, nakon što ih je pregazio valjak kloji im je prom ijenio vjeru, granice i nametnuo jezik. Najmlađi se sada vraćaju kako bi naučili jezik koji su njihovi djedovi i bake i roditelji zaboravili,  “Moja djeca govore jedan od tri Sami jezika jer ga uče u školi. Pokušavam nešto naučiti, ali ne govorim, pa mi to moraju prevesti”, objašnjava Jan-Eerik. Finski se već sve manje govori, engleski je u mnogim slučajevima zbog praktičnosti nametnut kao drugi jezik u mjestu koje dijelom živi od turizma. „Ovdje u Inariju govorimo manjinski Sami“, kaže Jan.

Prema podacima, Inari Sámi govori nekoliko stotina ljudi, u odnosu na sjeverni Sámi, koji se govori i u Norveškoj i Švedskoj, kojih ima više od 25.000. Ukupno, prema brojkama koje je dao Parlament Inari Sámija, među četiri zemlje ima oko 80.000 Samija, što znači da samo svaki treći Sami zna govoriti jedan od svoja tri jezika.

 “Mnogi roditelji mislili su da je za njihovu djecu bolje da ne uče nijedan Sami jezik i da se usredotoče samo na učenje finskog”, objašnjava Pirita Näkkäläjärvi, aktivistica za prava Samija na web stranici This is Finland. “Sve do 1980-ih neki su roditelji iskreno vjerovali da to što nisu morali nositi (ono što im se tada činilo) teret što su Sámi olakšava život njihovoj djeci.”

Piritine riječi su upečatljive jer su potpuno iste kao one koje izgovaraju Quechua u Peruu, Rarámuri u Meksiku ili Bushmani u južnoj Africi. Svi ti narodi dijele činjenicu da su se u velikoj eksploziji globalizacije u 19. i 20. stoljeću djelomično odrekli svoje kulture. Biti autohton značilo je na neki način povećati redove najnižeg društvenog ešalona, ​​a roditelji su izbjegavali to mjesto za svoju djecu, uskraćujući im njihovu bit.

Ali vremena su se promijenila ili se mijenjaju, a autohtoni narodi obnavljaju kulturu koja ih je, u slučaju Samija, dovela do toga da imaju svoj parlament u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. “Mi Sami želimo biti odlučni u pitanjima koja se tiču ​​Samija. Samoopredjeljenje Samija ne znači formiranje nove države”, stoji na web stranici zakonodavnog tijela Samija u Švedskoj. "Sami je živio u ovim zemljama mnogo prije nego što su nacionalne granice uspostavljene", upozorava najstariji i važni Sami Parlament, norveški, u zemlji u kojoj živi 50% svjetskih Samija.

Ono na čemu sada naporno radi narod Samija je izaći u svijet i pokazati stvarnu, a ne karikaturalnu sliku svog naroda za turističku upotrebu. Jedna od zadaća Samija je iskoristiti dolazak brojnih posjetitelja kako bi im dali autentični prikaz svog naroda. „Desetljećima je kultura Samija bila turistički proizvod. Drugim riječima, komodifikacija kulture Samija u turizmu dugo je iskorištavana od strane autsajdera. Rašireno primitivno i nestvarno predstavljanje Samija u turizmu je u najgorem slučaju uvredljivo. To je slika koja je narušila vitalnost kulture Sámija i teško nam je dati ispravnu sliku s ograničenim resursima”, kaže Sámski parlament Finske.

Mnogo je izazova kada živite u pustinjskom ledenom svijetu. “Hladni rekord u Inariju bio je 1992. godine, kada je dosegnuo -52 stepena. Moj prvi komšija ima farmu nekoliko milja dalje. Nazvala sam ga i on mi je potvrdio da nema vode jer su se cijevi smrzle. Većinu ljudi, nas oko 600 ljudi, izvele su ekipe hitne pomoći jer kako nije bilo ni svjetla, u kućama su se smrzavali. Mogao sam ostati jer sam jedan od rijetkih koji imaju grijanje na drva i kuća je izdržala. Bio sam nekoliko dana sam”, objašnjava Ro, vlasnik farme sa psima i saonicama. Ove je zime vani -32 stepena. "Ljeto", šali se.

Stoga nije lahko pronaći nišu za svoj identitet u globalnom selu danas kada ste stoljećima asimilirali vjeru, jezik, pravila i vrstu trgovine koji su vas mimoišli. “Mi kao narod imali smo vjeru koja se temeljila na prirodi, ali dolaskom kršćanstva sve je okončano. Mi Sami u Norveškoj, Švedskoj i Finskoj pretrpjeli smo kazne i sankcije u prošlosti zbog naših 'šamanskih' i animističkih uvjerenja. Sami su vjerovali da su stijene, rijeke i drveće Imali su unutarnju duhovnu snagu i to je naša religija”, objašnjava Ado, tragač za sjevernom svjetlošću.

I ovdje su se dešavala cijela poglavlja ugnjetavanja 'divljačke' autohtone manjine od strane vlasti. “Tokom 19. stoljeća, kada je kršćanstvo došlo do Samija i njihova tradicionalna vjerovanja bila odbačena, mnogi su Sami bili žrtve diskriminacije i ugnjetavanja norveške vlade. Poput domorodačkog stanovništva Sjeverne Amerike, Sami su doživjeli potiskivanje svog jezika i kulture. Djeca su bila nasilno odvojena od svojih porodica i poslana u državne misijske škole gdje su smjeli govoriti samo norveški i mogli su biti kažnjeni ako su koristili različite jezike svojih predaka Samija.”

Kap koja je prelila čašu strpljenja Samija bila je izgradnja brane Alta-Kautokeino u Norveškoj 1970-ih. Tvornica bi tom području donijela struju i nekoliko stotina radnih mjesta, ali bi progutala zajednicu Maze Sámija. Sami su se žestoko protivili izgradnji, pa su čak i štrajkovali glađu ispred parlamenta u Oslu i masovno se vezali ancima. Konačno, brana je izgrađena uz jaku intervenciju policijskih snaga i usred golemih političkih kontroverzi, ali ta je borba bila zametak prvog Samijskog parlamenta u Norveškoj, otvorenog 1989. godine.

Danas je narod Sámi barem uspio u nakani da ima svoj glas i institucije. Predstoji im borba za to da se u do Sami škola ne treba putovati dva sata autobusom svaki dan, da vrate jezik na kojem će se držati svoje tradicije i osigurati da mladi ne bježe iz ledene pustinje u kojoj je šest mjeseci u godini ima pet sati prirodnog svjetla. “Mladi takođe žele telefon, auto i dobru kuću”, rezimira Ro. Oni to mogu imati tako što će podučavati svojoj kulturi hiljade turista. Ali autentičnu kulturu, a ne karikaturu nekih divljih Eskima.