Najveća bol koju može osjetiti svaki roditelj jeste smrt djeteta. To je bol koja prolaskom vremena ne gubi na intenzitetu. Umjesto da se kao društvo potrudimo tim ljudima maksimalno pomoći, među nama postoje i oni koji im nastoje nanijeti zlo. Tome upravo svjedočimo ovih dana. Psiholog i, kako ga vole zvati, politički analitičar iz Banje Luke Srđan Puhalo nedavno je napravio ogavnu stvar – zatražio je da se dokaže, iako već postoje brojni materijalni dokazi, da je u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete tokom opsade. On je tražio i to da se prestane koristiti ova brojka ako je, kako kaže, nije moguće utvrditi, a bezobrazno je ponudio i novčanu nagradu od 10.000 KM pojedincu, nevladinoj organizaciji, državnim institucijama, međunarodnim organizacijama, udruženjima građana, medijima koji mu donesu “relevantne podatke”.
Da i među nama supostoje razna “Puhala”, dokazali su filmska umjetnica Jasmila Žbanić te nekadašnji direktor Istraživačko-dokumentacionog centra Mirsad Tokača, koji su se složili s banjalučkim “intelektualcem” da podatke o broju ubijene djece u Sarajevu u periodu od 1992. do 1995. godine “ne prati odgovarajuća dokumentaciona osnova”. Isto tako, dobar dio javnosti zamjerio je i osnivaču i direktoru Muzeja ratnog djetinjstva Jasminku Haliloviću, koji je napisao na svom Facebook profilu da broj od 1.601 ubijenog djeteta nema potvrdu, pri čemu se još i pohvalio da je prvi pisao o tome još 2012. godine.
Ekipa Stava odlučila je posjetiti ljude kojih se ova tema najviše tiče, a koji su u čitavoj zbrci koja je nastala nakon strašnih riječi Srđana Puhala ostali u drugom planu – roditelje ubijene djece opkoljenog Sarajeva. S njima smo se našli u prostorijama njihovog Udruženja, smještenim u Ulici Džidžikovac u centru Sarajeva, i to neposredno nakon što su položili cvijeće na mjestu pogibije šest članova porodica Bibić i Mekić u Velešićima. Tog 16. maja 1992. godine ubijen je Amar Bibić, beba koja nije imala ni godinu, i njegova majka Biba. Ubijen je tada i Damir Mekić, koji nije napunio četiri godine, njegova majka Munira, te Dišija i Fehma Bibić.
Kako su nam kazali roditelji iz Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva, kada već postoje podaci svih relevantnih institucija, kako domaćih, tako i međunarodnih, koji jasno ukazuju na to da je bilo potrebno donijeti rodni list ubijenog djeteta, smrtovnicu, dokazati vrijeme i mjesto ubistva te detaljno opisati način na koji je dijete izgubilo život, nije im jasno kako u ovoj cijeloj priči može nekome biti bilo šta nejasno. Ističu da su čak i Ujedinjene nacije još 1994. godine izašle s informacijom da je u glavnom gradu naše države ubijeno 1.500 djece, a svi znamo da se i 1995. godine ginulo.
“Kada se radi o broju ubijene djece, moram istaći nekoliko stvari. Zavod za zdravstvenu zaštitu Bosne i Hercegovine u toku opsade vodio je statistiku o broju ubijenih građana, a samim tim i djece. Više puta sam razgovarao s tadašnjim direktorom navedenog zavoda Arifom Smajkićem, koji je uvijek tvrdio da su svakodnevno dobijali te podatke i da su marljivo vodili evidenciju. Oni su 1996. godine, odmah iza rata, izašli u javnost s informacijom da je u ratu u Sarajevu ubijeno 1.601 dijete. Meni je Arif Smajkić, direktor Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, koji je ukinut nakon rata i čija je zaduženja preuzelo, ako se ne varam, Ministarstvo civilnih poslova, rekao da je sva dokumentacija i arhiva ostala. Međutim, rekao mi je i to da su neposredno po okončanju rata kontejneri kod Higijenskog zavoda, gdje se nalazilo sjedište Zavoda za zdravstvenu zaštitu BiH, bili puni papira i dokumentacije. Dakle, ili je neko statistiku uništio, bacio u smeće, ili je neko još uvijek negdje čuva i neće da je iznese. Ujedinjene nacije su 1994. godine objavile da je u Sarajevu ubijeno 1.500 djece”, na početku nam govori predsjednik Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva Fikret Grabovica.
POLEMIZIRATI SA ZLOČINCIMA UMJESTO SA ŽRTVAMA
Tačno 12 godina nakon okončanja Agresije na našu suverenu i nezavisnu zemlju, tj. 2007. godine, dolazi do osnivanja Udruženja roditelja ubijene djece opkoljenog Sarajeva. Kako nam otkriva Fikret Grabovica, njihova bol bila je prejaka da bi se ranije upustili u ovaj poduhvat. Imali su najprije svoju prostoriju u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava i u dogovoru s rukovodstvom ove institucije došlo se na ideju da se pristupi izradi monografije Zločini nad djecom Sarajeva u opsadi. Prinoseći nam ovu knjigu, koja se prostire na nekoliko stotina stranica, govori nam da je naprosto nemoguće ne naježiti se, ako ste iole čovjek, kada je primite u ruke.
“Da li su u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava ranije radili na prikupljanju podataka o ubijenima među najmlađom populacijom, ja to ne znam. Međutim, tada smo donijeli jednu važnu odluku, jednostavno smo morali. Naime, pozvali smo sve roditelje koji su željeli da nam donesu, između ostalog, izvod iz matične knjige rođenih, izvod iz matične knjige umrlih, potvrdu o smrti te da popune obrazac u kojem treba navesti kako se desilo ubistvo djeteta. Ti dolasci roditelja su trajali nekoliko mjeseci, to je bilo na prijelazu s 2009. na 2010. godinu, kada je i objavljena knjiga. Svi znaju da je nakon agresije došlo do ogromnih migracija, da su mnogi roditelji odlazili, mnogo njih je i umrlo. Prema tome, nikada se kroz historiju, posebno kada je riječ o masovnim ubistvima, nije utvrdio tačan broj ubijenih. To je proces koji traje decenijama i opet je upitno hoće li biti utvrđen taj tačan broj. Ipak, sve govori u prilog tezi da je broj ubijene djece u Sarajevu znatno veći od onog 1.601. Da je samo jedno dijete ubijeno, i to je previše”, dodao je on uz napomenu da se u ovoj monografiji nalaze imena 524 ubijena djeteta, podvlačeći da je sedam roditelja naknadno došlo s podacima o ubijenoj djeci, a ističe da su imena još šestero ubijene djece ispisana na Spomeniku ubijenoj djeci Sarajeva s još 530 imena naših najmlađih sugrađana.
Potpredsjednik ovog udruženja Alija Hodžić, kojem je u ratu ubijena jedna jedina kćerka Jasmina i nakon koje više nije imao djece sa suprugom Halimom, ponovio je da je broj ubijene djece u Sarajevu veći od 1.601. Kako je istakao, roditelji su navikli na laži i svakakva podmetanja i žalostan je što mora reći da su i ove izjave Srđana Puhala, kasnije i njegovih sljedbenika u mišljenju, dio jedne političke igre. Pogotovo u ovoj izbornoj godini.
“Možemo reći da nas relativizacija ubijanja od Srđana Puhala i nije iznenadila koliko su nas šokirali naši sugrađani koji su se udostojili nešto poput ovoga dovoditi u pitanje. Ja bih te ljude najprije pitao šta je dijete. Pitao bih šta ono znači, šta ono predstavlja. Sudeći prema njihovim posljednjim izjavama, oni nemaju pojma. Trebate imati na umu da je, primjerice, Mirsad Tokača bio direktor Istraživačko-dokumentacionog centra, što je još tragičnije. Prije nekoliko noći u dijaloškoj emisiji 'Polis' na TVSA bio je gost historičar Husnija Kamberović zajedno s tobožnjim aktivistom za ljudska prava Edinom Ramulićem, stomak me zabolio od muke gledajući ih. Oni su iznijeli takve špekulacije da ih zdrav razum uopće ne može pojmiti. Govore o nečemu što ne poznaju dovoljno, služe se podacima koji apsolutno ne stoje i koji nisu relevantni. U svakom slučaju, iza ovoga se nešto krije. Ja imam pretpostavke, ali još uvijek ih ne smijem iznositi javno”, ostao je nedorečen.