Na Jasenicama smo peti dan. Kompletan stari grad i periferija Gradačca od jučer su zasuti granatama velikog kalibra. Ljudi koji dolaze na liniju pričaju nam o strašnim razaranjima, pogibijama i ranjavanjima velikog broja civila. Svu svoju nemoć da probiju naše linije odbrane četnici iskaljuju granatirajući civilne ciljeve.

Otvarao sam neki narezak kad je Edin povikao: “Evo ih, idu!”

Istrčali smo svi u tranšeje i rasporedili se na svakih dva-dva i po metra. Pogledao sam preko grudobrana. Isprva nisam mogao vjerovati svojim očima: trojica četnika pretrčavaju brisani prostor, trče uzbrdo i gube mi se iz vidika u rastinju ispod našeg donjeg bunkera. Iza njih trči sljedeća grupa. Ne mogu ustanoviti odakle niču usred poljane. U tom momentu odnekle nas je zasuo mitraljez. Nekoliko minobacačkih granata doletjelo je i pogodilo tranšeju i zemunicu desno od nas.

Iz naše tranšeje grmi. Imamo ih s boka, na prostoru od 150 do 200 metara, koliko moraju preći preko livade i brisanog prostora do prvog rastinja, gdje ih je gotovo nemoguće vidjeti golim okom. Ovu drugu grupu neutraliziramo na pola njihovog puta, što tromblonima, što minama iz RPG-ja, što pješadijskim naoružanjem. Viču sa susjednog našeg rova da je Zijo Okanović pogođen u glavu. Safet je otrčao na tu stranu da vidi trebaju li pomoć.

Nekako smo odbili ovu prvu grupu četnika. No iza te izlazi sljedeća. Pa sljedeća. Pa sljedeća. Desno od nas Beganov mitraljez ne ušutkuje. Često se pješadijska pucnjava spoji s detonacijama “zolja” i ručnih bombi. Sve je zaglušujuće. Jedni padaju, a drugi iskaču iz ničega usred poljane i trče preko poginulih prema našim bunkerima po obodu brda.

Pogled mi luta dolje, u dolinu ispod Jasenice. Polje u ravnici praktično je gorjelo. Dolje su još prije dva sata stigli momci iz drugog bataljona 107. gradačačke brigade. U svom onom haosu vidim kako kroz dim od zapaljene trave na naše linije kreće nekoliko tenkova. Ispred nas odjekuju detonacije. Iz obližnjeg šumarka prema nama trče još dvije grupe četnika. Sa svih se strana meci zabijaju u naš grudobran i izdižu busenove.

Ubrzo nastaje haos. Uključuju se i četnička “praga”, iz pozadine u triješće pretvara komade balvana kojima smo štitili tranšeju na mjestima na kojima kamenito tlo nije dopuštalo da se kopa dublje od četrdesetak centimetara. Desetine granata pretvaralo se u stotine, a stotine u hiljade. Prštalo je na sve strane.

Onda eksplozija na gornjem bunkeru. Poznati zvuk rasprskavanja ručne bombe u zatvorenom prostoru. Pokušavamo induktorskim telefonom uspostaviti vezu s gornjim bunkerom. Uzaludno. Veza je negdje prekinuta. Dvojica momaka nastoje naći prekid na kablu, slijedeći ga prema gornjem bunkeru. Skrpili su kabl pokidan gelerima na nekoliko mjesta, ali zbog raznesenih balvana i tranšeje na pojedinim mjestima, nisu mogli doprijeti do gornjeg bunkera. Suviše je opasno izlagati se brisanom prostoru dok traje ovako žestoka pucnjava. Pozivali smo gornji bunker, no nismo već nekoliko minuta odozgo imali bilo kakav znak da su ljudi uopće živi.

Onda gore šaljemo našeg Hamdu, dječaka koji se za tu misiju dobrovoljno prijavio. Trebalo se po svaku cijenu dokopati gornjeg bunkera i provjeriti stanje, odnosno saznati ima li gore ikoga da je živ. Nakon nekog vremena Hamdo se vraća. Izraz njegovog lica govorio nam je više nego riječi. U gornjem bunkeru nije bilo preživjelih.

Ubrzo se otuda oglasila naša “osamdesetčetvorka”, ali tukla je po našoj strani. Imala nas je manje-više na dlanu jer nismo skrivali svoje tranšeje od svojih bunkera. U to mi već javljaju da nam ponestaje municije i tromblona. Probijamo se Hamdo, Senčo i ja do isturenog komandnog mjesta. Momci iz Srebrenika ostali su gore, čujemo da pucnjava još traje. Na mjestu gdje su četnici zauzeli dva rova naši su uspjeli zalomiti liniju i sada su ova dva rova ispred nas. Brzo smo se vratili noseći municiju s još pet ili šest momaka koji su nam krenuli u ispomoć.

Prvim pogledom obuhvatam prostor na kojem je maloprije iza bunkera s velikim balvanima stajao neki momak i tresao iz puškomitraljeza. Molio me da i njemu iznesem koji okvir. Ondje više nema momka, nema ni balvana, samo noge vire ispod kamare. I sve se dimi. Onda bljesak i eksplozija u tranšeji. Vriska. Život odmah gubi rahmetli Haris, miran, lijepi plavokosi momak. A biva ranjen momak iz Srebrenika. Vidim, vuku ga niz tranšeju prema našem bunkeru, iz njega krv šišti u mlazovima. Pokušavaju ga previti u plitkoj i uskoj tranšeji, četvorica ih se zabavila ranjenikom i svi se skupa s njime nabili u dva metra. A onaj gore, četo, koji je zaposjeo naš gornji bunker, našom “osamdesetčetvorkom” rafala po nama i vraća zemlju s grudobrana nazad u tranšeju.

Nedim je pao preko tranšeje pogođen u prsa. Pritrčavam nekako, hvatam ga za tregere jurišnog prsluka koji se kopčao između nogu, a drugi ga suborac hvata za kragnu pa polusagnuti trčimo niz tranšeju.

Išlo je nekako sve dok su nam balvani pružale kakav-takav zaklon. Onda smo došli na sasvim plitki dio tranšeje odakle više nije bilo smisla pokušavati u tom stavu kretati se naprijed. Vratio sam momka na liniju, a s drugim suborcem iz Gradačca, koji je već bio tu, puzeći Nedima vukao naniže, ka pripremi.

Ubrzo smo obojica ličili na zombije sa svom tom njegovom krvi prosutoj po nama. Onaj odozgo opet vraća zemlju po nama. Nedim nam šapuće da ga ostavimo, da je dobro, da se spašavamo kako znamo i umijemo. “Ne može tako, bratac”, kažemo mu. Onda se nekako izvlačimo i brzo ga preko nabacane zemlje spuštamo na cestu. Tu su ga preuzeli, stavili na nosila i odnijeli.

Brzo se vraćamo. Gore pucnjava ne jenjava. Vidim da nakon dvadesetak metara čistine, iza nasipa u brdu, stoji lik i ispucava tromblone prema našem bunkeru koji je zaposjeo četo. Zovem ga da mu kažemo da idemo gore. Vidimo da i s druge strane naši momci prilaze prema ova dva bunkera.

Gore i dalje vlada haos. Artiljerija ubi. Praga ubi. Četo iz gornjeg bunkera – ubi. Ne možeš glave podići. Ali, ipak, i dalje kosimo po livadi po kojoj se, sada pojedinačno i u nepravilnim intervalima, četnici pokušavaju probiti do bunkera na obodu brda. Jedan padne, drugi trči. Nevjerovatno. Potvrdit će svi oni koji su taj dan bili na Jasenici. Znamo koliko je važno odsjeći im put ka prvom rastinju, jer se odatle lahko mogu probiti do naših bunkera poprilično neopaženo.

Dolazi naređenje da se po svaku cijenu neutralizira četnik u našem gornjem bunkeru.

Saznajemo da im je došlo pojačanje u ova dva rova. Ubrzo se konsolidiramo i krećemo u napad. S lijeve strane pošli su momci iz Gradačca, a s nama saborci iz Srebrenika. Žestoka pucnjava lomila se kotom. Odjeknuli su rafali i detonacije ručnih granata i “zolja”. Upali smo u tranšeju i krenuli uzbrdo. Sa zadnje strane brda u liniju upadaju momci iz Gradačca. Žestoka pucnjava svuda. Vidimo trojicu ili četvoricu četnika kako preskaču preko balvana i bježe. Srpski vojnik, koji je krenuo da s “osamdesetčetvorkom” izađe iz tranšeje, biva pokošen. U nekoliko skokova, kao mačka, Suad je zgrabio mitraljez i sasuo iz njega po četnicima koji su se povlačili.

Za nekoliko minuta s nama su se sastavili momci iz Gradačca i u potpunosti smo ovladali kompletnom linijom.

Suad pokaza preko grudobrana. Nagnuo sam se i pogledao: četvorica četnika potrbuške su ležali u travi. U pokušaju da pobjegnu naletjeli su na momke iz Gradačca i ostali zauvijek na ovoj bosanskoj ledini.

Onamo, prema zaravni, za brdom je zalazilo sunce. U daljini se mogla vidjeti Sava. Popeo sam se na grudobran i sjeo. Zagledao sam se u tu daljinu. Porušena i popaljena, ratom poharana, al’ ipak prelijepa – naša domovina.