U jednom od najpoznatijih muzeja svijeta postoji prostor u kojem knjige nisu samo čuvari znanja – one su dio arhitekture. Smještena u srcu amsterdamskog Rijksmuseuma, Cuypersova biblioteka izgleda gotovo nestvarno: višespratne police ispunjene knjigama uzdižu se prema stropu, željezne galerije povezuju nivoe, a veliko krovno okno pušta dnevnu svjetlost duboko u prostor. Više podsjeća na neogotičku katedralu nego na biblioteku.

I nije slučajno što nosi ime Pierreа Cuypersa, arhitekte koji je projektovao Rijksmuseum, otvoren 1885. godine. Za Cuypersa muzej nije trebao biti samo mjesto na kojem se umjetnosti divimo, već i prostor u kojem se ona proučava i razumije. Zato je biblioteka od početka bila sastavni dio njegove vizije muzeja – svojevrsno srce znanja skriveno među njegovim galerijama. 

Cuypers je pritom mislio na svaki detalj. Stubovi biblioteke namjerno su uži pri vrhu i dnu, stvarajući optičku iluziju zbog koje prostor djeluje viši i monumentalniji nego što zaista jeste. Veliki krovni otvor bio je za svoje vrijeme izuzetno moderno rješenje: dnevna svjetlost omogućavala je čitanje bez svijeća i plinske rasvjete. Svijetli gornji dijelovi zidova dodatno su osmišljeni tako da reflektuju svjetlost. 

A onda pogled privuče ono zbog čega je biblioteka i nastala – knjige. Danas njena zbirka broji oko 450.000 svezaka, što je čini najvećom i najstarijom umjetničko-historijskom bibliotekom u Nizozemskoj. U samoj čitaonici nalazi se tek dio fonda, dok je veći dio zbirke smješten u prostorima ispod muzeja. Biblioteka je važan istraživački centar za historiju umjetnosti, ali i mjesto gdje se mogu proučavati rijetke knjige, crteži, grafike i druga dokumentacija. 

Posebno je zanimljivo da je Cuypers i tišinu pretvorio u dio arhitekture. Među dekoracijama nalazi se poruka posjetiocima koja ih podsjeća da imaju "dva oka i jedna usta" – da više čitaju, a manje govore. 

Zato je ova biblioteka mnogo više od mjesta za knjige. Ona je gotovo živi eksponat Rijksmuseuma – prostor u kojem su se spojili arhitektura, umjetnost i znanje. I možda je upravo zato jedan od onih kutaka Amsterdama u kojima se čovjek na trenutak osjeti kao da je zakoračio izvan svog vremena.