Širom Evrope još traje “kinematografsko-politički” rat koji je pokrenuo popularni srbijanski manipulator Boris Malagurski, forsirajući reviziju ne samo dešavanja u BiH od prije tri decenije nego i starijeg historijata Balkana u svom već izvikanom dokumentarcu Republika Srpska, borba za slobodu. Prema izvještajima s “linija fronta”, Malagurski je izgubio mogućnost prikazivanja svog filma u mnogim evropskim gradovima dok je nekoliko kina uspio da “osvoji”. Valjda osjetivši da mu filmska propaganda slabi, Malagurski je pribjegao klasičnim jugosrpskim folovima s obrtanjem činjenica, teza, logike.
Naime, po internetu i drugim medijima, on i njegov tim predstavljaju sebe kao žrtve navodne međunarodne sprege nekih apstraktnih bošnjačkih i albanskih “kriminalaca”, pri čemu svakoga ko se protivi njegovom dokumentarcu neizbježno naziva “mrziteljem srpskog naroda”, što je već kliše koji već jako dugo nije originalan ni u samoj Srbiji. Usput govori kako mu se odbijanjem prikazivanja filma uskraćuje i sloboda govora, što je također jeftina demagogija za neupućene. Kada se priča svede na sam film, onda Malagurski često napominje kako taj dokumentarac kritiziraju oni koji ga nisu ni pogledali.
Za ovaj dio njegove ustaljene priče treba poručiti onima koji ne znaju; dovoljno je pogledati trailer filma, u ovom konkretnom slučaju, dovoljno je čuti sam naslov filma, dovoljno je znati ranije izjave Borisa Malagurskog o Srebrenici, o Bosni, o osmanskom naslijeđu, o krivotvorenoj historiografiji da bi se znalo o čemu se radi i u ovom aktuelnom dokumentarcu. Zapravo, možda je dovoljno detaljno pregledati njegov stariji dokumentarni uradak naslova “Težina lanaca” da bi se shvatilo i o kome i čemu se radi, bez gledanja trenutne filmske kontroverze.
Za to vrijeme Malagurskom i njegovom timu za velikosrpsku i jugoslavensku indoktrinaciju javno se suprotstavlja jedan mladi društveno-politički aktivista iz Velike Britanije, skupa sa svojim kolegama. Zove se Georgio Konstandi. On je istraživač genocida i pokretač projekta “Glasovi sa Drine”. Proteklo ljeto proveo je u Memorijalnom centru Potočari radeći na tematskom izučavanju.
Konstandi je inače završio studije savremenih jezika na Cambridge univerzitetu. Konstandi se Malagurskom toliko intenzivno suprotstavlja preko internetskih društvenih mreža da je počeo nervirati srpske ekstremiste okupljene oko Malagurskog koji su krenuli da mu šalje svakakve uvrede i prijetnje. Dodatni motiv im je bio Georgiov angažman pri sprečavanju projekcije filma u raznim evropskim gradovima. U svojoj ideološkoj ograničenosti srpski šovinisti su dodatno iziritirani Kostandijevim grčkim porijeklom, očekujući da bi ih on kao “grčki saveznik” trebao podržati. Sada se već bave time da Georgia proglase za Albanca koji se predstavlja kao Grk u Londonu. Vrhunac je nastupio kada su mu poručili – “Ti si znači jedino g…o među bratskim grčkim narodom?” On se nije ni pokolebao ni prepao, nego je nastavio još više da Borisove “jastrebove” ironično zafrkava po društvenim mrežama, dovodeći ih ponekad do ludila, kada oni gube kontrolu nad svojim emocijama pa vrijeđaju Konstandija na morbidan način, jednako mu prijeteći.
U međuvremenu je našao vremena i za kraći intervju, gdje nam je, pored ostalog, pojasnio o čemu se radi i kako se zainteresirao za BiH i za Srebrenicu.
STAV: Možete li podijeliti detalje o projektu “Glasovi sa Drine” i vašoj vezi s njim?
KONSTANDI: Moj projekt Glasovi sa Drine stvorit će novi edukativni izvor o genocidu nad nesrbima u dolini Drine, zapravo od Bijeljine do Foče, za britanske škole i univerzitete. U posljednjih godinu dana prikupljao sam svjedočenja preživjelih iz genocida, kao i arhivske dokaze kao što su transkripti Skupštine Republike srpske tokom rata. Svjedočenja i citati koje sam prikupio koristit će se za simulaciju newsfeeda u stilu društvenih medija, kao da su ljudi koji žive oko doline Drine mogli objavljivati o tome šta im se dešavalo, kao što se dogodilo. Na ovaj način će britanski studenti moći na pristupačan način proživjeti zločine koji su se dogodili između 1992. i 1995. godine. Nadam se da će projekat zaživjeti 2023.
STAV: Kako ste se počeli interesirati za BiH, genocid i srodne teme?
KONSTANDI: Moje interesovanje za Bosnu i Hercegovinu i Genocid u Srebrenici razvilo se nakon što sam se otuđio od svoje grčke pravoslavne zajednice. Retorika mržnje među srpskom nacionalističkom elitom koja je prethodila genocidu u BiH slična je retorici koja postoji u dijelovima moje zajednice. BiH me mnogo naučila o tome do čega ova retorika može dovesti. Biti u Srebrenici i raditi zajedno sa svojim lokalnim kolegama je za mene bilo jako moćno.
STAV: Je li Vaša online borba s Borisom Malagurskim počela od pojavljivanja njegovog nedavnog kontroverznog filma ili ranije i kako?
KONSTANDI: Bio sam svjestan Malagurskog i njegove relativizacije Genocida u Srebrenici, kada je objavio video na YouTubeu u kojem je kritikovao globalnu pažnju koja se posvećuje filmu Jasmile Žbanić “Quo Vadis Aida?”. Ovo je bilo prvo moje izlaganje njegovom genocidnom relativizmu. Slučajno sam na Twitteru naišao na njegovu promociju “Republika Srpska: Borba za slobodu”. Bio sam užasnut time što se ovaj bivši voditelj Sputnjika osjećao dovoljno ohrabrenim da organizuje čitavu filmsku turneju za svoje čišćenje zločina koje su počinili Srbi. Brzo guglanje me dovelo do njegovog ranijeg revizionističkog rada.
STAV: Kakve ste sve javne uvrede i prijetnje dobili od “branitelja” filma i Malagurskog?
KONSTANDI: Otkako je Malagurski počeo intenzivirati svoje lične napade na mene i moje kolege, dobijao sam razne prijetnje smrću od korisnika Twittera. Rečeno mi je da me ljudi “čekaju” u Srebrenici, da ću ja biti sljedeći “lijes” koji će biti zakopan u Srebrenici, a čak je bila i jedna rasprava među srpskim nacionalistima o tome kako će brže razgraditi moje tijelo. Želim da naglasim da nas ove prijetnje ne sputavaju u našoj kampanji, niti će ikada.
STAV: Šta vidite kao motivaciju za one gradove i kina koja su odbila prikazivanje dokumentarca, a šta kao motivaciju onih koji su dopustili prikazivanje?
KONSTANDI: U roku od dvije sedmice uspjeli smo otkazati sve zakazane projekcije, kao i neke privatne projekcije poput one u Ljubljani. To nam svima pokazuje da, ako se probosanski građanski akteri organizuju i prave buku, možemo postići rezultate koje želimo. Različite vlasti s kojima smo razgovarali gotovo jednoglasno su izrazile želju da brane istinu. Nijedan grad ne želi biti okaljan genocidnim relativizmom. Što se tiče nekoliko gradova koji nisu poduzeli potrebne mjere da odbiju film, upali su u zamku koja je pseudoargument slobode izražavanja. Želio bih da naglasim vašim čitateljima da je demaskiranje relativističkog filma o genocidu samo po sebi oblik izražavanja. Jednom kada ovo shvatimo, onda se pseudoargument “slobode izražavanja” urušava. U životu imamo izbora. Većina gradova napravila je pravi izbor. Manjina je, ovom prilikom, pala na pogrešnu stranu historije.
STAV: Koliko je otprilike gradova i kina širom Evrope odbilo, a koliko prihvatilo da prikaže film?
KONSTANDI: Otkazano je 20 projekcija, uključujući sve poznate projekcije. Nekoliko gradova u Švicarskoj nastavilo je s projekcijama: St. Gallen, Luzern, Zürich i Bellinzona. Također su bile pomjerene projekcije u Bernu, Luganu i Lozani. Održana je i pomjerena projekcija u hotelu “Mainhaus” u Frankfurtu. Međutim, mora se naglasiti da su sve ove projekcije bile u malim, privatno iznajmljenim prostorijama. Fokus naše kampanje je uvijek bio na tome da se velika, javna mjesta otkažu. Uspjeli smo da revizionizam Malagurskog pošaljemo na marginu društva.
STAV: Čini se da Malagurski sebe i svoj tim pokušava predstaviti kao “žrtvu” onih koji su protiv “slobode govora” ili “slobode umjetničkog izražavanja” barem na internetu, dok tvrdi da se radi o “antisrpskoj” kampanji . Šta mislite o tome?
KONSTANDI: Ako imate “slobodu” da “umjetnički izrazite” genocidni relativizam, i mi imamo slobodu da dekonstruiramo vaš rad. Sloboda izražavanja dolazi sa slobodom da se smatrate odgovornim za laži koje se predstavljaju kao činjenice. Što se tiče “antisrpskog” argumenta, ovo je jednostavno smiješno. Genocidni relativizam Malagurskog je sam po sebi antisrpski, jer mrlja kolektivnu savjest njegove zajednice. Ovo je bez pominjanja činjenice da je njegov rad još jedan šamar za preživjele genocida u Bosni.
STAV: Jeste li imali priliku pogledati njegov raniji film naslova “Težina lanaca” i šta mislite o istom?
KONSTANDI: Nisam vidio taj film pa bih se suzdržao od komentara. Ovo naravno ne znači da ga podržavam jer mislim da je revizionistički kao i njegov zadnji uradak.
STAV: Malagurski se u svojim TV emisijama ponaša kao ljevičar, antiglobalista i antiimperijalista, dok se u slučaju bivše Jugoslavije, posebno Bosne, ne razlikuje od srpskih desnih šovinista. Vidite li sličnosti između njega i Slobodana Miloševića samo na drugom nivou i kako tumačite njegov politički stav?
KONSTANDI: Postoji zajednička nit koja povezuje srpske nacionaliste još od 1980-ih/1990-ih. Milošević i njegov režim su se predstavljali kao žrtve Zapada, što je lažni narativ koji je, nažalost, preplavio previše zapadnih ljevičara. To je također isti trik koji upotrebljavaju današnji putinisti. Nema ničeg antiimperijalističkog u genocidnim režimima. Nastavak ovih genocidnih režima utjelovljuju osobe poput Malagurskog, koji ulažu beskrajan kapital u (re)proizvodnju poricanja i relativizma zločina tog režima. Sve što treba da uradite jeste da pogledate karijeru Malagurskog da biste znali gdje leži njegova politika. Radio je za Rusiju, danas pod kontrolom Kremlja i Sputnjika u vlasništvu Kremlja. Redovno promoviše antimuslimanske zviždaljke za pse i ne poštuje nesrpske žrtve genocida u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. U njegovoj politici nema ničeg iole lijevo orijentiranog. On je preuređeni nastavak srpskog nacionalizma iz 1990-ih.
STAV: Ko finansira njegove projekte?
KONSTANDI: Koliko znamo, za film je prikupljeno 182.989 dolara od donacija koje su objavili na svojoj web-stranici, a koja je u međuvremenu uklonjena. Informacije su još uvijek dostupne preko ove stranice: https://web.archive.org/web/20221008153623/https://malagurski.com/srpska/#1663344818003-ea6b9d1e-2af7 . Donacije za ovaj film dali su gradovi Banja Luka, Bijeljina, Teslić, Derventa i opštine Stanari, Istočna Ilidža, Sokolac, Modriča, Foča, Šamac i Novo Goražde. U svijetu s pravdom, kakvu se rijetko ima za bosanske žrtve genocida, ovi organi bi bili istraženi i poduzete neophodne mjere da se zvaničnici koji su odobrili ove donacije pozovu na odgovornost.
