Dana sedmog septembra 1930. godine rođen je kralj Baudouin (Baldovin) od Belgije, pripadnik dinastije Sachsen-Coburg-Gotha. Pripadao je istoj dinastiji kao i današnja britanska kraljevska porodica (koja je, doduše, 1917. godine promijenila svoje prezime iz Sachsen-Coburg-Gotha u Windsor).
Baudouin je bio vrlo popularan monarh, kako u Belgiji, tako i u svijetu. Rodio se u dvorcu Stuyvenberg u belgijskom mjestu Laekenu, nedaleko od Bruxellesa, a po jednoj je liniji potjecao od carice Jozefine, supruge Napoleona Bonapartea.
Kralj Baudouin vrlo je dugo vladao Belgijom, od 1951. pa sve do 1993. godine. Zanimljivo je da je u trenutku svog stupanja na prijestolje Baudouin ujedno postao i vladarom Belgijskog Konga, goleme belgijske kolonije u Africi (Kongo je nekada bio praktično vlastiti posjed belgijskih kraljeva, a 1908. godine postao je belgijskom kolonijom).
Baudouin je ujedno bio i posljednji kralj u historiji Konga, jer je Belgijski Kongo dobio nezavisnost 1960. godine upravo tokom njegove vladavine. Uglađeni Baudouin je lično bio prisutan pri svečanostima u Kongu povodom sticanja nezavisnosti.
Popularnost mu je u svijetu bila tolika da je nakon njegove smrti 1993. godine britanska kraljica Elizabeta II. sa suprugom doputovala na sprovod, što je bila rijetka iznimka u njenoj praksi. Kraljevo su tijelo prije sprovoda ispratile i stotine hiljada Belgijanaca.
Njegov predak, belgijski kralj Leopold II često se pitao zašto njegova zemlja ne može imati koloniju? Zar ne zaslužujem biti car? Prvo je pomislio na osvajanje Argentine, zatim je razmišljao o Filipinima, ali Španci su tražili prevosik iznos. Stoga se Leopold II namjerio na sliv rijeke Kongo. Afrika je bila biser evropskih sila, teritorija u punoj eksploataciji. Nizozemska, mala evropska zemlja, držala je ogromne kolonijalne posjede širom svijeta. Zato se Leopold, koji je imao vremena i novca, zaputio na Cejlon, Burmu i u Indoneziju. Najviše mu se svidio nizozemski sistem uspostavljen na Javi.
Nizozemska je eksploatirala je resurse Indonezije do te mjere da su činili trećinu njenog nacionalnog dohotka. Rad je bio robovski ili polurobovski na usjevima šećera, kahve, čaja, muškatnog oraščića ili papra. Domoroci su bili inferiorna rasa, skoro pa tovarne životinje. Vladali su željeznom šakom, svaki je protest bio slomljen krvlju i vatrom. Rezultat: 200.000 mrtvih u ratu na Javi, između 1825. i 1830. godine i još 100.000 mrtvih u ratu u Acehu, u ratu koji se odvijao od 1873. do 1914.
Inspiriran nizozemskim sistemom, Leopold II okupio je geografsko društvo i najavio da će civilizirati rijeku Kongo, divlje gusto naseljeno mjesto. Njemačka je dala zeleno svjetlo 1885. godine. Bismarck je poželio Leopoldu „svaki uspjeh u njegovom plemenitom poduhvatu“.
Prvo što su ljudi u Kongu shvatili bila je važnost rada. Bili su "rasa sastavljena od kanibala", napisao je belgijski kralj i bio je imperativ "natjerati ih da shvate zdrav aspekt posla". Kako bi ga Kongoanci dobro razumjeli, stvorio je snage za provođenje zakona koje su tjerale ljude da skupljaju bilo šta što je vrijedno, poput gume ili slonovskih kljova. Sredstva prisile bila su ona iz priručnika za genocid, pogubljenja, sakaćenja, zatvaranje i interniranje u radne logore. Za svaki metak koji je vojnik ispalio, morali su predati odsječenu ruku jednog od mrtvih pobunjenika.
Neki autori tvrde da je, kada je Leopold II bacio oko na rijeku Kongo, njegova populacija mogla iznositi čak 20 miliona ljudi. Kada je 1908. ostavio "Slobodnu državu Kongo" u rukama belgijske države, stanovništvo se prepolovilo. Tokom 23 godine okupacije umiralo je pola miliona ljudi godišnje.
Za Kongo se kao kraljevinu čulo nakon 1350. godine, a osnovao ju je kralj Nimi Lukeni, iz naroda Kongo ili Bakongo. Početkom 16. stoljeća prostirao se sjeverno i južno od ušća rijeke Kongo, na oko 300.000 kvadratnih kilometara, bila je to relativno centralizirana država. Kongoanci, zemljoradnici i trgovci, bili su poznati po kovanju željeza i proizvodnji visoko cijenjenih predmeta od tekstila, predmeta od bakra i olova, oružja i keramike.
Godine 1482. portugalska pomorska ekspedicija koju je vodio Diogo Cão, želeći otvoriti direktan pomorski put do Indije, stigla je do ušća rijeke Kongo. Nedugo nakon toga, na novom putovanju, Cão je krenuo uz rijeku i tako došao u kontakt s moćnom kongoanskom državom. Portugalci su bili impresionirani "veličinom i bogatstvom kraljevstva".
Tadašnji suveren ili mani Kongo (Kralj Konga) bio je Nzinga a Nkuwu (1470.-1506.). Cão ga je vidio kako sjedi "na vrlo bogatom podiju, golih prsa, s kapuljačom od palminog lišća na glavi, sa srebrom obrubljenim konjskim repom koji mu je padao niz leđa, a struk mu je bio opasan tkaninom od damasta koju mu je poslao naš kralj i s narukvicom od bjelokosti na lijevoj ruci. Portugalci su bili puni poštovanja, budući da su Kongoanci "bili ljudi poput njih." U znak poštovanja, portugalski zapovjednik "poljubio je ruku" Nzinge Nkuwuu.
Od tog prvog kontakta, 1487. godine potpisani su ugovori o prijateljstvu i saradnji. Kongoanci, zadivljeni tehnologijom Evropljana, od njih su tražili majstore i materijal, a ubrzo su iz Portugala stigli zidari i tesari i smjestili se u glavnom gradu. Uspostavljeni su i diplomatski odnosi između dvaju kraljevstava. Godine 1489. Nzinga a Nkuwu poslao je diplomate u Lisabon i ubrzo zatim poslao mladiće sa svog dvora na studij u Portugal. Portugalska vojna pomoć također je bila odlučujuća za kongoanskog monarha da porazi neprijatelje kao što je kraljevstvo Bateke.
Portugalci su, međutim, zahtijevali protivrijednost za tu saradnju: preobraćenje na kršćanstvo. Kralj Nzinga a Nkuwu, ili Ndozau morao je prihvatiti krštenje i prihvatio ime Ivan I. inaugurirajući tako dugi niz kongoanskih kršćanskih monarha a 1491. stigli su prvi misionari koji su gradili crkve i škole.
No, velik dio stanovništva odbacio je novu religiju, a čak je i sam kralj odbio prihvatiti sva njezina načela, poput onog koji je zabranjivao poligamiju, da bi se ubrzo vratio svojim starim uvjerenjima. Nakon njegove smrti, 1506. godine, jedan od njegovih sinova, koji nije bio kršćanin, uz podršku tradicionalista, trebao ga je naslijediti ali drugi kraljev sin, Mvemba Nzinga, uvjereni katolik, porazio ga je uz pomoć Portugalaca i zasjeo na prijestolje pod imenom Ndofunsu ili Alfonso I.
Ndofunsu (1506.-1543.) dobro je govorio i pisao portugalski i bio je uvjeren da će mu katolicizam osigurati vlast. Borio se protiv kongoanske religije, paleći vjerske predmete i zabranjujući njihovo posjedovanje pod prijetnjom smrti. Davao je prednost poučavanju na portugalskom, gradio je brojne crkve i škole za sinove plemstva koje su vodili evropski svećenici niskog intelektualnog stepena.
Ndofunsu je prihvatio bonton portugalskog dvora, s njegovim hijerarhijama i titulama, te je čak promijenio ime glavnog grada, Mbanza Kongo, u San Salvador. Kralj je poslao svog sina De hima Ndodikija na studij u Lisabon, koji će sa samo 23 godine postati prvi crni katolički biskup.
Portugalci su pokušali kontrolirati kongoanski izvoz, zabranili miješanje drugih evropskih zemalja u trgovinu a uz sve to pojavili su se i gusari. Svemu tome pridodala se i trgovina robljem koja je započela 1505. godine, a kojoj se Ndofunsu oštro protivio. Kralj je želio protjerati evropske trgovce, koji su imali saveznike među kongoanskom aristokracijom, iz svoje zemlje. Bojeći se pražnjenja teritorija i gubitka radne snage, 1526. godine Ndofunsu piše Ivanu III od Portugala, ne znajući da on ima interesa u trgovini: „Postoje brojni trgovci ljudima u svim krajevima zemlje. Oni donose propast; nema dana da ne odvode ljude u roblje.“
Napetost između Portugalaca i Konga bivala je sve veća, dok je marginalizirana afrička religija ponovno gradila svoj prestiž. Na Uskrs 1539. godine, portugalske ubice koje su unajmili robovlasnici provalili su u crkvu u kojoj se Ndofunsu molio i ustrijelili ga. Kralj je umro 1543.
Od tada je historija Konga obilježena ropstvom, nasilnim ratovima sa susjedima i nametanjem kršćanstva. Zemlja je zapravo izgubila svoju nezavisnost 1665. godine, u bitci kod Mbwile, kada je nekoliko stotina Portugalaca, s afričkim saveznicima, porazilo vojsku kralja Antonija I. i odrubilo mu glavu. U desetljećima koja su uslijedila Kongo je potonuo u građanski rat i rasparčavanje. Dinastija kršćanskih kongoanskih kraljeva održala se sve do 1885. godine, kada je na Berlinskoj konferenciji kraljevstvo podijeljeno između Portugala, Belgije i Francuske.
