Godine 1992. Andrea Robin Skinner, kćerka nobelovke Alice Munro, nije više mogla izdržati te je napisala pismo svojoj majci: “Već 16 godina čuvam strašnu tajnu. Gerry me zlostavljao kad sam imala devet godina. Cijeli sam se život bojala da ćeš mene okriviti za ono što se dogodilo.”

Gerry je bio Gerald Fremlin, spisateljičin suprug, a posljedice su bile trenutne: Munro je napustila kuću koju je dijelila s Fremlinom, ali nakon nekog vremena vratila se mužu s kojim je ostala do njegove smrti 2013. Skinner je to razotkrila, nekoliko sedmica nakon spisateljičine smrti, u dva članka u novinama Toronto Star, jednom u kojem to sama priča i drugom u kojem novine objavljuju  svjedočanstva njezinih sestara Sheile i Jenny te polubrata Andrewa. Izlazak u javnost nije bila individualna odluka, već dio procesa ozdravljenja u koji je porodica bila uronjena od 2016. godine, kada je spisateljka već bolovala od Alzheimera, objavila je danas La Vanguardia.

Sinner tvrdi da je sve počelo u ljeto 1976. godine  kada je bila na odmoru sa svojom majkom, a Fremlin ju je zlostavljao. Slijedećeg dana imala je prvu od mnogih migrena koje će postati hronične i željela se vratiti svom ocu, Jimu Munrou, koji je živio sa suprugom Carole i njezinim sinom Andrewom. Kada je stigao, rekla je Carole, koja je rekla Jimu, ali ništa se nije desilo.

Pismo iz 1992. godine, međutim, nije pomoglo Munro da svoju kćer vidi kao žrtvu. “Reagirala je točno onako kako sam se bojala, kao da je saznala za aferu. Pričala mi je o drugim djevojkama s kojima je Fremlin bio prijatelj, naglašavajući svoj osjećaj da je izdana”, piše Skinner. Fremlin je reagirao, zaprijetivši da će, ako stvar postana javna, objaviti kompromitirajuće fotografije, a čak je poslao i pisma Skinnerovom ocu u kojima je tvrdila da je “Andrea došla u moju spavaću sobu radi seksualne avanture (...). Čak i ako je scena degenerirana, to su Lolita i Humbert”, referirajući se na slavni Nabokovljev roman.

Skinner je nastavila održavati odnos s majkom sve dok nije dobila djecu, kada nije željela da oni imaju bilo kakav kontakt s Fremlinom. Dvije godine kasnije, nakon što je pročitala intervju u kojem je Munro hvalila supruga i govorila kako ima jako dobar odnos s kćerima, prijavila ga je, a 2005. ta su pisma bila ključna da Fremlin bude osuđen na dvije godine uslovne kazne zbog zlostavljanja.

U to vrijeme, nakon što se potpuno udaljila od svoje porodice, Skinner se zadovoljila nadom da će "moja priča biti dio priča koje ljudi pričaju o mojoj majci", ali zbog spisateljkine slave godinama je šutjela, posebno nakon što je Munro dobila Nobelovu nagradu 2013.

Porodica, objašnjava kanadski list, razumije da će objašnjenje imati cijenu i da neće sve reakcije biti pozitivne. “I dalje mislim da je ona velika spisateljka: zaslužila je Nobelovu nagradu”, kaže Sheila. “Želim da se moja lična priča fokusira na tendenciju porodice i društva da šute”, kaže Skinner, koja se nada da se neće čitati kao “priča o poznatim ljudima koji se loše ponašaju”, već da će čitatelj pronaći “nešto što se odnosi na njihovu vlastitu porodicu”.

Na reakcije se nije dugo čekalo, počevši od Munro's Booksa, nezavisne knjižare u kanadskoj Victoriji koju su osnovali Jim i Alice Munro. U saopćenju su vlasnici izrazili punu podršku Skinner i opisali njenu priču kao "srceparajuću", dodajući da će im "trebati vremena da obradimo ovu vijest i utjecaj koji bi mogla imati na naslijeđe Alice Munro, čiji rad i veze s trgovina koju smo već proslavili.”

Biograf Alice Munro, Robert Thacker, također je priznao da je dugo znao za tajnu ali je to izostavio jer je njegova knjiga bila "akademska analiza njezine karijere". “Očekivao sam da će jednog dana biti posljedica”, rekao je i dodao da je o tome čak razgovarao sa spisateljkom. “Ne želim ulaziti u detalje, ali to je rasturilo porodicu. Bilo je razorno na mnogo načina.“ Thacker je također objasnio da su neke od Munroinih priča usredotočene na otuđenu djecu, a ona čak opisuje zlostavljanje kakvo je njezina kći možda pretrpjela jednom prilikom.