Provokativna slika "Gospođice iz Avignona" bila je istovremeno i prezrena i voljena, te je decenijama ostala kontroverzna. Stoljeće nakon što ju je Picasso naslikao, priznati američki umjetnik Henry Taylor reinterpretirao je i osporio ovo djelo, a njegova verzija sada se nalazi u središtu velike izložbe u Picassovom muzeju u Parizu.

Godine 1907. Pablo Picasso je pozvao mali krug umjetnika i prijatelja u svoj atelje u Parizu. Želio im je pokazati sliku na kojoj je radio šest mjeseci. Reakcija njegovih kolega bila je gotovo jednoglasna: šok, užas i gnušanje. Francuski slikar Georges Braque navodno je uporedio to iskustvo s ispijanjem benzina, dok je Henri Matisse žene na slici navodno nazvao "odvratnim". Slika će biti javno izložena tek 1916. godine, skoro deceniju kasnije.

Više od stoljeća kasnije, ona je postala jedno od Picassovih najprepoznatljivijih i najkontroverznijih djela. Reinterpretirao ju je i hvaljeni američki slikar Henry Taylor. Njegova verzija trenutno je izložena na velikoj izložbi u Nacionalnom muzeju Picasso u Parizu, a Taylor naglašava ključnu tačku u vezi s ranijom slikom - ona afričkoj umjetnosti duguje mnogo više nego što je Picasso ikada želio priznati.

Slika koju je Picasso pokazao svojim savremenicima bila je "Gospođice iz Avignona" (1907. godina), veliko ulje na platnu na kojem pet nagih žena u bordelu u Barceloni privlači pažnju posmatrača. Dvije žene imaju lica nalik maskama, tri zure u posmatrača, a sve imaju oštra, dekonstruirana tijela. Slika je označila nagli preokret u Picassovom kreativnom putu i dramatičan otklon od umjetničkih normi tog vremena.

- Picasso se udaljio od emocionalnog, figurativnog slikarstva prema raščlanjivanju formi i preispitivanju načina prikazivanja prostora i tijela. Ovaj pomak bio je ključan za razvoj kubizma i moderne umjetnosti u širem smislu - kaže za BBC Joanne Snrech, kustosica u Nacionalnom muzeju Picasso. 

Slika "Les Demoiselles d'Avignon" prvobitno su se zvale Le Bordel d'Avignon, ili "Avinjonski bordel", sve do 1916. godine, kada je naslov promijenjen kako bi bio manje kontroverzan. Smatra se temeljnim djelom za nastanak kubizma, umjetničkog pokreta 20. stoljeća poznatog po napuštanju tradicionalnih, realističnih oblika prikazivanja u korist fragmentiranih i geometrijskih oblika.

Kao što je Picasso učinio u "Gospođicama", kubizam je spojio više uglova posmatranja objekta ili osobe u jednu sliku.

- Dio onoga što je reakciju učinilo tako snažnom jeste to što Picasso nije promijenio samo jednu stvar: promijenio je sve odjednom. Čak i umjetnicima koji su već eksperimentirali s novim stilovima, ovo se činilo kao korak previše - kaže Snrech.

"Rat umjetninama"

Kultna "Guernica": Baskija traži Picassovo remek-djelo kao simboličnu odštetu za masakr

Ali Picassove inovacije nisu se pojavile niotkuda. Moglo bi se tvrditi da su neke od njih došle direktno iz Afrike.

Mjesecima prije nastanka ove slike, Picasso je razvio poseban interes za afričke maske i skulpture, podstaknut malom figurom, s područja današnje Demokratske Republike Kongo, koju je Matisse kupio u Parizu 1906. godine. Picasso je počeo redovno posjećivati afrički odjel muzeja Musee d'Ethnographie du Trocadero, stvarajući stotine pripremnih skica za svoje novo remek-djelo.

- Ono što ga je impresioniralo nije bio samo njihov izgled, već i način na koji su funkcionirale: lica su pojednostavljena, iskrivljena, ponekad prilično intenzivna ili čak uznemirujuća. Očigledno ga je nadahnuo ovaj drugačiji pristup ljudskom licu, koji mu je omogućio da se odmakne od naturalizma prema nečemu apstraktnijem i provokativnijem - kaže Snrech. 

Iako su ovo i mnoga druga djela oblikovana njegovim susretima s afričkom umjetnošću, Picasso je bio poznat po tome što je umanjivao njihov utjecaj. Poznato je da je kritičaru koji je radio na seriji o afričkoj umjetnosti za jedan časopis 1920. godine rekao da "nikada nije čuo za nju". Picassovo oklijevanje da prizna utjecaj afričke umjetnosti na svoj rad, dok je od nje direktno profitirao, kasnije je izazvalo optužbe za kulturno prisvajanje. Kritičari ističu kulturni, vjerski i društveni značaj predmeta koje je Picasso posmatrao, ali naizgled ignorirao, te kako je to utjecalo na širu naraciju o afričkoj umjetnosti koja se u to vrijeme smatrala "primitivnom".

Ponovno osmišljavanje "Gospođica"

Henry Taylor se vratio Picassovoj kultnoj slici kada je posjetio Pariz povodom svoje prve evropske samostalne izložbe 2007. godine, skoro tačno stotinu godina nakon što ju je Picasso naslikao. Taylorova verzija, pod nazivom "Iz Konga u glavni grad i ponovno crno" (2007. godina), sada je izložena u Nacionalnom muzeju Picasso u Parizu u okviru izložbe "Henry Taylor: Gdje misli provociraju", što je njegova prva velika retrospektiva u Evropi. Slika zadržava osnovnu strukturu i poze pet nagih žena i dva prepoznatljiva maskirana lica. Ali figure koje su prvobitno bile bijele sada su crne, što otvorenije aludira na afričku umjetnost.

Poznat po istraživanju života crnaca u SAD-u, Taylor reinterpretira kompoziciju iz vlastite perspektive kao umjetnik s drugačijom kulturnom i društvenom pozadinom.

Kako je egzotična plesačica postala simbol špijunaže

Mata Hari: Špijunka ili žrtva - Istina iza legende

- Taylorov rad se često fokusira na ljude koji su historijski bili nedovoljno zastupljeni, dajući im prisutnost i individualnost. Kada se postave jedno pored drugog, Picassovo i Taylorovo djelo ističu ne samo umjetničke razlike, već i šira pitanja o moći, utjecaju i tome čije se priče pričaju - kaže Snrech. 

Međutim, ova dva djela također naglašavaju i drugačiji stav prema ženama. Picassov historijski problematičan odnos sa suprotnim spolom postalo je teško odvojiti od naslijeđa njegovih slika. Poznat po nizu burnih romansi, Picasso je navodno rekao slikarki Francoise Gilot da su sve žene ili "boginje ili otirači" i "mašine za patnju". Nekim kritičarima nasilje dekonstruiranih tijela djeluje lično, a ne samo estetski, piše BBC.

- Tema grupe nagih žena u bordelu već je bila provokativna, ali Picasso je uklonio svaku nježnost - kaže Snrech. U novijoj verziji, iako je apstraktna, tijela su manje rascjepkana, a rezultat je više snažan nego agresivan.

Taylorova centralna figura stoji s rukama djelimično iza leđa. Kratka asimetrična bob frizura koju nosi podsjeća na Josephine Baker, američko-francusku plesačicu i pjevačicu, poznatu kao prva crnkinja koja je postala svjetska superzvijezda. Time umjetnik "uvodi pitanja identiteta, rase i reprezentacije", kaže Snrech.

Taylorov naslov "Iz Konga u glavni grad i ponovno crno" referiše se na Matisseovu kongoansku figuru koja je podstakla Picassov interes za afričku umjetnost, naglašavajući njeno putovanje iz Afrike u Pariz. Također se odnosi na način na koji je sam Taylor sliku učinio "ponovno crnom" uključivanjem tamnoputih figura. Pa ipak, u krajnjem lijevom uglu lebdi i bijela muška ruka bez tijela sa zlatnim satom, dodirujući jedan od subjekata. To bi mogao biti podsjetnik na dvojicu muškaraca - mornara i studenta medicine - koje je Picasso prvobitno planirao uključiti u sliku.

- On se ne referira samo na Picassa, on ga preispituje i reinterpretira - dodaje Snrech.

Uprkos Braqueovom prvobitnom komentaru o "Gospođicama", ubrzo nakon toga i on je sam usvojio oštriji pristup u svom slikarstvu. Do 1920-ih, ono što je prvobitno izazivalo gnušanje, pretvorilo je Picassovu sliku u remek-djelo. Pisac i pjesnik Andre Breton pozdravio je djelo kao revolucionarno, ubijedivši francuskog modnog dizajnera i kolekcionara umjetnina Jacquesa Douceta da ga kupi. Godine 1939. njujorški Muzej moderne umjetnosti (MoMA) otkupio ga je kao kanonsko djelo. I danas se tamo nalazi.

Više od stoljeća kasnije, "Gospođice iz Avignona" ostaju toliko kontroverzne da se umjetnici i dalje bore s njihovim temama. To je svakako dokaz kako jedna slika može istovremeno biti i prezrena i voljena te kako može definirati dramatičnu prekretnicu u historiji umjetnosti.