Zvaničnici u Teheranu uspjeli su prisiliti Sjedinjene Američke Države da potpišu dokument koji su čak i sami Amerikanci opisali kao ponižavajući, mortifikujući i kao – potpunu kapitulaciju. Dogovor s Iranom u Washingtonu odjekuje kao težak udarac za američki ugled: rezultat je takav da Amerika dobija malo toga što već nije imala prije rata, dok Iran zauzvrat dobija sigurnosne garancije i ogromnu sumu novca.

Sporazum koji je ispregovarao Donald Trump ostavlja Iran u velikoj prednosti. Štaviše, uslovi sporazuma sugerišu da će ova, u mnogim krugovima prezrena država, nakon perioda od 60 dana slobodnog prolaza kroz Hormuški tjesnac, dobiti pravo da faktički reguliše pomorski saobraćaj u jednoj od najvažnijih svjetskih arterija.

U nekim normalnijim okolnostima, čovjek bi morao platiti velike sume novca diskretnom profesionalcu da bi ga neko ovako ponizio. Gledati Trumpa i njegove saradnike kako javnosti prodaju ovakav dogovor kao pobjednički jednako je ponižavajuće kao i sam sadržaj sporazuma.

"Ako druge zemlje imaju balističke projektile", izjavio je Trump jučer na samitu G7, "bilo bi pomalo nepravedno da ih Iran nema."

Ova izjava zvuči gotovo nadrealno ako se prisjetimo da je eliminacija upravo tih projektila bila jedan od primarnih ciljeva rata, u kojem su živote izgubile hiljade Iranaca, ali i desetak Amerikanaca. Trump je svoje obraćanje danas započeo naglašavanjem da je SAD "mogao nastaviti bombardovanje" da je to želio – "još tri sedmice, dvije sedmice, četiri sedmice, dvije godine". Dodao je, međutim, prilično cinično: "Nikada ne biste imali otvoren Hormuški tjesnac."

S obzirom na to da je održavanje slobodnog prolaza kroz tjesnac primarna misija američke mornarice, ove riječi zvuče kao bolno priznanje da američka vojska ne može obaviti svoj posao, te da bi mogla biti jednako ranjiva i na drugim mjestima u svijetu.

Ipak, treba razlikovati poniženje od poraza. Ponižene su samo Sjedinjene Američke Države, ali obje zemlje su doživjele katastrofalan gubitak.

Poraz za SAD je očigledniji: riječ je o gubitku globalnog autoriteta i potvrdi da čak ni najjača zemlja svijeta ne može silom nametnuti svoju volju manje bogatoj, ali odlučnoj državi.

Za Iran je poraz suptilniji, ali možda i dugoročno pogubniji. Susjedne zemlje su Iran nekada smatrale "problematičnim komšijom", a sada ga vide kao otvorenu prijetnju. One se naoružavaju i ubrzano traže načine da u potpunosti zaobiđu Hormuški tjesnac, čime bi se iranska strateška važnost umanjila.