U Koraju, u Donjoj Mahali, u neposrednoj blizini glasovite Atik džamije, izgrađene 1516. godine, do početka Prvog svjetskog rata postojala je medresa neobičnog imena: Igrište.

Kako navodi Alija Hamzić, predani hroničar Koraja, medresa je dobila takvo ime stoga što se na istoj lokaciji, prije njene izgradnje, omladina redovito okupljala, družila i igrala raznih igara.

Inače, veli Hamzić, zdanje medrese bilo je veličinom  skromno i sastojalo se od jedne učionice, sobe za muderisa i nekoliko soba za smještaj učenika. Sve ove prostorije bile su u krugu i zatvarale su ih tri strane dvorišta, a u sredini dvorišta nalazio se bunar.

Četvrtak popodne i petak bili su slobodno vrijeme za učenike medrese koje su koristili za posjetu svojim porodicama i pripremanje za naredne školske dane. Također, svakog dana od ikindije do akšama imali su slobodno vrijeme za bavljenje određenim sportskim aktivnostima, a poslije akšama dotad obrađeno nastavno gradivo ponavljano je u đačkim grupama koje je predvodio najdarovitiji softa.

Hamzić dalje navodi kako nije poznato kad je izgrađena korajska medresa, a pretpostavlja se da je to moglo biti krajem 18. ili početkom 19. stoljeća.

Austrougarska vlast je u Bosni i Hercegovini zatekla i evidentirala četrdeset medresa koje su radile po ustaljenom nastavnom programu sve do 1895. godine, kada će biti izvršena reforma u nekim od ovih prosvjetnih ustanova.

O ovoj reformi u studiji pod naslovom Muslimansko školstvo u Bosni i Hercegovini do 1918. Hajrudin Ćurić, pored ostalog, piše: “Nova nastavna osnova bila je jednaka za sve medrese, osim u Goraždu, Foči, Bosanskom Brodu, Odžaku, Janji, Koraju, Maglaju, Srebrenici, Kozluku i Ljubuškom za koje je reisu-l-ulema izdao 1895. godine 'općenite direktive'. Ta nastavna osnova obuhvatala je sljedeće predmete:

U prvom razredu: sarf (početni osnovi arapske gramatike), durrijekta (elementi dogmatike i obredoslovlja), kiraet (pravilno čitanje Kur'ana), arapski krasnopis.

U drugom razredu: nahv (arapska nauka o riječima u rečenici), halegija (obredoslovlje), tarikat (ćudorednost), isagudžija (logika), alaka (arapska frazeologija), kiraet i kaligrafija (kao u prvom razredu).

U trećem razredu: multeka (šerijatsko pravo), semaili-šerif (život i izreke Muhamedove), nahv, isagudžija i kiraet.”

Na kraju školske godine u medresama su održavani završni ispiti. Polaznici medrese koji su htjeli preći u Šerijatsku sudačku školu morali su polagati ispit iz arapske sintakse, a oni koji su htjeli biti primljeni i nastaviti školovanje u Darul-mualliminu morali su završiti najmanje dvije godine medrese.

Hamzić navodi i to da se korajska medresa spominje u jednom dokumentu iz 1906. godine, pa je, po svoj prilici, radila do početka Prvog svjetskog rata.

Posljednja dva muderisa u ovoj medresi bili su Abdulah-efendija (prezime nepoznato) iz Rahića i Osman-efendija Zenunović iz Koraja.

Muderis Zenunović umro je u Koraju 17. marta 1938. godine. Bilješku o njegovoj smrti ostavio je Dževad Agić u svom Dnevniku:

“U četvrtak 17. marta umro je u Koraju M. Osman Zenunović i Korajci su izgubili jednu veliku ličnost. Sutradan mu je bila velika dženaza na kojoj je učestvovao mnogi svijet iz mjesta i okolice...”

I to bi bilo sve što sam o medresi u Koraju mogao doznati. Eh, sad, nakon ovih šturih, suhoparnih, pa i ne odveć zanimljivih saznanja, nameće se, barem meni, nekoliko važnih pitanja: Kako je, zaboga, moguće da nije poznat tačan datum izgradnje, a ni prestanka rada školske ustanove koja je djelovala više od stotinu godina? Ko je njen utemeljitelj? Bogati pojedinac? Nekakvo vakufsko povjerenstvo? Mještani Koraja? Osim toga, sporan je i naziv ove škole jer je izveden iz riječi igra, što je za obrazovnu ustanovu tog tipa i neprikladno i neprihvatljivo. Narod ju je vjerovatno tako zvao, što kod nas nije rijedak slučaj, ali zvanični naziv ove medrese zasigurno je drukčiji. A kakav? Nije poznato niti je takvo šta ikome bitno.

Na koncu, ako je tako, a jeste, zbog čega uopće pišem o svemu ovome? Pa zato što je zaboravljena medresa u Koraju klasičan primjer odsustva ili, štaviše, nepostojanja kolektivne kulture sjećanja, kulture koju naprosto nemamo i koja nam, usuđujem se ustvrditi, bolno, prebolno nedostaje.