Probudila me hladna kiša i sad se pokušavam zagrijati cupkajući na mjestu. Još je mrkli mrak, ne znam koliko je sati, dobrano sam mokar i s nestrpljenjem iščekujem zoru. Iz smjera Babica i Griča dopiru jetki mirisi spaljenog ljudskog i životinjskog mesa pomiješani s mirisima spaljenih kuća. Nikakvi se zvukovi ne čuju, selo je postalo ogromni grob u kojem su nevine žrtve umuknule u mukama. I povampirene zvijeri miruju, čučeći negdje u tmini svojih duša.

Tokom dana trebala bi se vratiti grupa boraca koja je otpratila civile prema gradu. Kad dođu, namjeravamo krenuti u proboj preko Donjih Babica. Planiramo da moja grupa, u kojoj nas je tridesetak, krene prema vikendicama. U manjim grupama imamo veće šanse ostati neprimijećeni, a možda i pronaći nekog od preživjelih boraca i mještana.

Krećemo oprezno prema Babicama. Namjeravamo u usjeku ispod mjesnog doma preći cestu kojom patroliraju borbena vozila, pljačkaši, ubice, palikuće i svakojaki četnički lešinari. Hladna kiša s vjetrom reže nam obraze dok polahko napredujemo. Iz potoka ispod doma kroz sitno šipražje promatramo kako četnici iz borbenog vozila ubijaju preplašenog konja. Zvijeri se zabavljaju i na ovaj način.

Prilazimo kućama. Na pedesetak metara udaljeno od nas parkirano je borbeno vozilo iz kojeg je posada izašla i razmilila se u pljačkaški pohod. Zauzimam položaj, želim likvidirati ovu bratiju, no ne dozvoljavaju mi jer ću time ugroziti grupu koja treba krenuti za nama.

Ubrzo ulaze u vozila i nestaju iza uzbrdice krivudavom cestom. Priključuje nam se i ostatak pripadnika Teritorijalne odbrane i jedan dio čete vojne policije. Formiramo udarni vod s nekoliko “zolja” i jednim ručnim bacačem. Krećemo prema dijelu njive koji je uz samu cestu, iznad koje su njihovi rovovi.

Nas desetak leži u gustoj travi čekajući da otpočne napad. Odjednom odjeknu snažna detonacija, a za njom odmah i druga. Jeka prostruja bukovom šumom iza nas i nestade u daljini. Na detonacije se nastavlja orkestrirana pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Napadamo na dva rova ispred sebe. Desetak minuta poslije lijevo od nas linija je probijena i ubrzo smo u njihovim tranšejama.

Nakon našeg silovitog napada i na desnom dijelu, uspijevamo probiti četničke linije koje su zaposjeli prije nekoliko dana. Na jednom dijelu pripadnici vojne policije potiskuju ih uz poteškoće iz Babica ka naselju Grič. Tu su se odvijale žestoke borbe više od jednog sata.

Samir i naša grupa s nekoliko momaka presijecaju put za Blekoviće i dolaze četnicima s boka. Tu, na ulazu u naselje, sukobljavamo se s grupom četnika. Jedan od agresorskih vojnika daje iz donjeg sprata kuće podršku mitraljezom dok se ostale prebacuju preko ceste.

Rafali trešte podozrenskom dolinom. Samir nabrzinu uzima “zolju” i brzo se preko međe prebacuje na drugu stranu puta. Tren poslije odjekuje detonacija stapajući se s četničkim jaucima koji dopiru iz kući. “Zolja” je pogodila direktno u prostoriju odakle su davali podršku. Dovikuje nam da bacamo bombe prema kući. Nekoliko sekundi kasnije detonacije ručnih bombi nadglašavaju rafale.

A onda je opet proključalo. Naša jedinica iz Poljica probija se u centar naselja, čime dio četnika ostaje odsječen. Pokušavaju sve kako bi prešli preko puta, dočepali se sigurne strane i spustili se prema Begićima.

Samir i još dva momka žurno desnom stranom ceste skriveni međom napreduju prema njima. Dva četnika preskaču preko ceste i u tren oka izbijaju desetak metara ispred njih. Rafali trešte. Jedan od četnika pada niza stranu. Drugi se baca dolje, a tren kasnije grabi ovog ranjenog i vuče ga u obližnji šumarak. Hamza ostalima, koji su krenuli preko ceste, viče da ih pustimo, da idemo naprijed: “Moramo držati pravac s ovim ljudima zajedno. Sačekajte ovdje, ja ću se prebaciti do ove kuće. Kad budem na sigurnom, mahnut ću vam i vi pretrčite, a ja ću vas štititi.”

Stegnuvši puškomitraljez u ruci, iskočio je iza međe i velikim koracima pretrčao preko ceste, zatim preskočio ogradu i za tren se našao iz ćoška kuće na sigurnom mjestu. Pogledom traži četnike, želi biti siguran da njegovi saborci mogu sigurno pretrčati.

Oči mu zastaju na strašnom prizoru. Vidim da se na tren zaledio i stresao. Ležeći pored stepenica, usmjeravam pogled na mjesto u koje je gledao. Dolje, preko ceste, na ulaznoj avlijskoj kapiji, bio je razapet čovjek. Jedan od civila koje su četnici uhvatili. Razapet je, ruke i noge su mu svezane, a ispod njega tinjaju ostaci vatre. Tijelo je dopola nagorjelo, malo više iznad pasa. Nekoliko metara dalje još jedan ubijeni civil, zaklan i bačen na izlaz iz druge avlije.

Samir stisnu pušku, duboko udahnu i mahnu momcima da krenu. Pogled mu nije silazio s razapetog čovjeka na kapiji. Vidio sam po njegovom pogledu da je bio veoma ljut, izgledao je kao razjareni lav. Momci preko ceste dotrčaše do njega. “Gdje je Suad”, viknu Samir nadjačavajući glasom pucnjavu. “Evo ga, ide”, doviknu neko.

Suad je stizao krajem puta natovaren municijom i samarom u kojem su bile granate od ručnog bacača. Samir dođe do kućnih stepenica i pruži mu ruku dok je prelazio ogradu. “Ne zaostaj mi, mislio sam da si ranjen dolje ispod ceste. Idemo, požurite, sad ćemo im presjeći put usred naselja. Nemaju pojma da smo ovdje. Bit će iznenađeni. Tamam da dobiju što su zaslužili.”

Samir se poguren polahko kreće ka drugoj kući, a ostali ga slijede. Ispred njih pucnjava ne jenjava. Suad mi dodaje ranac s municijom, a samar s granatama prebacuje preko ramena. “Idemo, Amire”, viknu, “idemo što prije izaći na cestu prema cirkularu.”

Hitamo brzo preko livade. Dolje, na cesti kraj livade, leže tijela još dva ubijena civila. Četnici iz okolnih sela, shvatili smo tada, nikoga nisu poštedjeli u svom krvoločnom napadu.

Ispred nas se začula jaka pucnjava. Naši su ih momci potjerali tačno prema nama. Uskoro smo vidjeli kako siluete u maslinastim uniformama bježe nizbrdo kroz šumu. Oni koji su izlazili na cestu ubrzo su postajali meta našim cijevima i hitro su se vraćali u bukovu šumu te nastavljali s povlačenjem prema Ozrenu.

Za petnaestak minuta totalno smo ih razbili i izašli na naše stare položaje na Griču. Čula se još samo sporadična pucnjava.

Sjedam na stepenice ispred jedne kuće. Dolje na cesti leži još jedno beživotno i izmasakrirano tijelo nevinog civila. U zraku se i dalje osjeća teški miris paljevine i nagorjelog ljudskog tijela. Osjećam muku, cijeli mi se stomak prevrće. Gledam u daljinu, daleko iznad Ozrena sunce je uranjalo u svoju postelju prepuštajući sumraku svoje mjesto.

Za zločin počinjen u ovom mjestu nad civilima nikad niko nije sudski gonjen. Ubice, palikuće, zločinci do dana današnjeg nisu izvedeni pred lice pravde.