Vreo julski dan na aerodromu u Tuzli. Hiljade žena, djece i staraca deportiranih s područja Srebrenice. Iscrpljeni, šokirani, uplašeni, zabrinuti za svoje odvedene u neizvjesnost i smrt. Ulazi vremešni starac u pratnji vojnika UN-a. Prognanici ogorčeni ponašanjem plavih šljemova negoduju. Sve nadjačava glas:

Novinar koji je pratio Tadeusza Mazowieckog tokom njegove misije za prostore bivše Jugoslavije Konstanty Gebert (pisao pod pseudonimom Dawid Warszawski) prenosi da je Mazowiecki znao za plan Adolfa Hitlera sproveden početkom Drugog svjetskog rata u Poljskoj. “Poljska će biti opustošena, a potom naseljena Nijemcima”, rekao je Führer u jednom od tajnih razgovora i naredio SS formacijama (tzv. Mrtve lobanje) da nemilosrdno ubijaju “sve muškarce, žene i djecu poljske nacije i jezika, jer samo na taj način možemo dobiti životni prostor koji nam je potreban”.

S ovim saznanjima, koja su bila duboko urezana u mladog Mazowieckog, došle su i potvrde da je tadašnji svijet, oličen u premijerima Velike Britanije i Francuske te ministru vanjskih poslova SSSR-a (Chamberlain, Daladier, Мо́лотов), ostavio Poljsku na milost nemilosrdnom nacizmu, što je od te zemlje načinilo jednu od najvećih stradalnica Drugog svjetskog rata.

Imajući u vidu ponašanje tadašnje međunarodne zajednice i da se historija u Jugoslaviji ponavlja, umoran decenijskom borbom protiv autokratskog režima, Mazowiecki je 1991. prihvatio ulogu specijalnog izaslanika Ujedinjenih nacija za bivšu Jugoslaviju i do genocida u Srebrenici, kada je podnio ostavku, poslao je osamnaest izvještaja koji su svojevrsna slika onoga što se dešavalo na ovim prostorima sa, nažalost, Bosnom i Hercegovinom u centru dopisa Komisiji za ljudska prava pri UN-u.

Pomenuti novinar (Gebert) navodi da je jedan od razloga što je Mazowiecki prihvatio dužnost izvjestitelja sadržan u činjenici da mu je bio poznat odnos neutjecajnih država u svijetu. Kakav je bio odnos pojedinih politika, saznajemo od Brendana Simmsa koji je u knjizi Najsramniji trenutak; Britanija i uništavanje Bosne (Penguin, 2001) razotkrio svu bijedu britanske politike prema Bosni i cijelom Balkanu. Prema njegovim porukama, zvaničnik Vlade Engleske Douglas Hurd rekao je da “građanski ratovi bjesne u Sudanu, Bosni, Angoli, Liberiji, Gruziji, Afganistanu, Ruandi, Somaliji, Tadžikistanu i Azerbejdžanu. Neke od njih emitira televizija, druge ne. To su tipični građanski ratovi u kojima stotine godina međusobnih antagonizama ponovo dolaze do izražaja, podržani od ljudi koji ne žele mir”. S druge strane, Malcolm Rifkind, ministar u Vladi Britanije, rekao je da ne vidi “bilo kakve etičke razlike između rata u Bosni i rata u Angoli ili Kambodži”. Mazowiecki je znao za to.

Poznavao je stav francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda o agresije Jugoslovenske vojske i Beograda na Bosnu i Hercegovinu. U korist srpskih interesa, Mitterrand je neočekivano stigao u Sarajevo 28. juna 1992. Došao je na mjesto gdje je srpska granata samo mjesec dana ranije ubila 21 osobu – samo da bi upozorio na rizik od eskalacije sukoba i na usmjeravanje prijetnji prema plavim šljemovima. Pa ipak, prije njegovog dolaska u Sarajevo svijet je već znao za zločine u Vukovaru, koncentracione logore, mučenja i ubistva civilnog stanovništva Bosne, blokadu Sarajevskog aerodroma, zbog čega je bilo nemoguće pružiti humanitarnu pomoć stanovništvu okruženog grada, stanovništvu izloženom stalnoj snajperskoj i artiljerijskoj vatri. Mitterrand je odbio donijeti odluku o vojnoj intervenciji, koja bi za nekoliko mjeseci mogla zaustaviti zločine srpskih formacija koje su osvajale Bosnu; zauzvrat je predložio (samo!) uspostavljanje humanitarnog koridora i otvaranje Sarajevskog aerodroma!

Roy Gutman, američki novinar novina Newsday i dobitnik Pulitzerove nagrade za izvještaj o ratnim zločinima počinjenim u Bosni, bio je jedan od prvih koji je pisao o koncentracionim logorima u Manjači (kod Banje Luke) i Omarskoj (rudnik kod Prijedora ). U svom radu, osim opisivanja i dokumentiranja ubistava, silovanja, raseljavanja i pljački, Gutman je razotkrio inspiratore, organizatore i počinioce ovih zločina. Dakle, svjetsko javno mnijenje znalo je za zločine na Manjači i u Omarskoj već u augustu 1992. godine, ali ipak nije reagiralo. Prema Gutmanovom svjedočenju, ova indolencija ticala se vlasti najvažnijih evropskih zemalja. Konstanty Gebert prenosi da dio zasluga za Gutmanova svjedočenju pripada Mazowieckom.

Pristajući na vrlo odgovornu poziciju, nije mogao biti svjestan kakve će prepreke naići na svom putu. Nalazi se između čekića i nakovnja! Vjerovatno je znao da mandat specijalnog izvjestitelja ima značajan nedostatak – pojedina tijela UN-a, osim Komisije za ljudska prava, nisu ni na koji način dužna odgovoriti na preporuke izvjestitelja. Uz to, stvar je komplicirana činjenicom da se sastanci Komisije održavaju samo jednom godišnje. Izvjestitelj stoga nije u stanju efikasno utjecati na odluke i radnje koje bi mogle zaustaviti kršenje ljudskih prava.

U periodu od 1992. do 1995. godine Mazowiecki je s nevjerovatnom energijom putovao cijelom teritorijom bivše Jugoslavije, uvjerivši se da politika etničkog čišćenja, problemi masovnog silovanja, napadi na civile, humanitarna kriza i mase izbjeglica postoje kao stvarni, otežavajući problemi. Njegovi izvještaji ostat će trajno svjedočanstvo i uzor moralne podrške.

Licemjernu politiku međunarodne zajednice, posebno Ujedinjenih nacija, Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Engleske i Njemačke, Mazowiecki je iskusio u praksi. Njegovi izvještaji ostat će trajno svjedočenje toga i model moralne potpore.

Uprkos bešćutnosti i indolentnosti onih koji su ga uputili na prostore bivše Jugoslavije, nije odustajao. Vjerovao je i ponavljao: “Nikad nije kasno zaustaviti zlo.” Vlastito poštenje stavljao je iznad dvolične svjetske diplomatije. Kada se desio genocid, više nije želio učestvovati u svemu. Kao rezultat njegovog razočaranja u instituciju UN-a, odlučio je prekinuti svoje sudjelovanje u licemjernoj svjetskoj politici potezom koji nije uobičajen među političarima i diplomatama. Njegova ostavka nije bila samo signal dubokog razočaranja, već i hrabri politički i prije svega ljudski pokušaj buđenja svijesti svijeta kako bi se zaustavilo zlo. Jer, 1939. godine upravo se to nezaustavljivo zlo pokazalo fatalnim za cijelu civilizaciju. Kada je dao ostavku zbog Srebrenice, rekao je: “Ne mogu da se pretvaram da branim ljudska prava pod zastavom UN nakon svega.”

Porodice žrtava balkanskih ratova devedesetih još uvijek su mu zahvalne.

Danas je počasni građanin Sarajeva, odlikovan je nagradom “Srebrenica 1995”, počasni doktorat dobio je na Univerzitetu u Tuzli.

Na dodjeli nagrade “majkama Srebrenice” je rekao: “Nisam učinio ništa veliko. Radio sam kako mi je savjest nalagala. Htio sam biti vaš glas kad vas niko nije želio čuti.”

Kada se prisjećamo ljudi koji su bili uz žrtve brutalne agresije u periodu od 1992. do 1995, nikako da se odvojimo od onog što su govorili tada. Bolno aktuelno. Gledajući preživjele Srebreničane, Mazowiecki se pitao: “Kako možemo vjerovati u Evropu sutrašnjice koju će stvoriti djeca ljudi koji su danas izdani?” (27. juli 1995)

Pretpostavljam, kada se pravila rekapitulacija, kako Herbert reče, ludog 20. stoljeća, da su zapaženo mjesto zauzeli Poljaci Sienkiewicz, Miłosz, Zbigniew Herbert, Różewicz, Kołakowski, Gombrowicz, Szymborska, Zagajewski...

Možda o osjećanju koje obuzima čovjeka pri ovom nabrajanju najbolje govore stihovi jedne rok pjesme: “Poljska u mome srcu / u mome srcu mazurka / Poljska nije nikad / nije nikad dala kvislinga...”