U ratu su poremećeni lanci opskrbe osnovnim životnim potrepštinama. Dodatno situaciju usložnjava činjenica da u nekom momentu potrošite ušteđevinu ili zalihe. Prilike za zaraditi ili nema ili su jako skromne za većinu stanovništva. Osuđene ste na pomoć. Gibiru. Tačkice. Humanitarnu. Ratnu socijalu. Neovisno od toga kako se to zove, u potrebi ste. Muhtač!

U takvim okolnostima sve je usmjereno na preživljavanje. Bitno je osigurati minimum hrane, vode, ogrjeva. Zemlja je ponovo na cijeni. Obradive površine i stoka od krucijalne su važnosti za preživljavanje. Živimo u urbanom dijelu Olova. Bezemljaši. Ustvari, vrta ima tek toliko da posijemo tri, eventualno četiri lijehe nekog povrća. Stoku sam viđao na TV-u ili kada odem na selo.

U NJIVI

Roditelji daidžinice Sadžide izbjegli su u Njemačku odmah na početku ratu. Dobili smo dozvolu da možemo uzeti dio ogrjeva i koristiti njivu ispred njihove kuće. Problem je taj što je kuća Rame M., Sadžidinog oca, na Karaginu Polju, udaljena od linije kraće od dva kilometra. Direktno je na vidiku. Nemamo izbora. Moramo preuzeti rizik. Vrijeme je sijanja. Zemlja se mora pripremiti, moraju se posijati poljoprivredne kulture prije “prvomajskog uranka”.

Već je druga polovina aprila. Ustajemo ujutro. Zora rudi. Negdje je oko četiri sata. Dok dođemo do Karagina Polja, bit će 4:20, i imat ćemo približno dva sata prije nego što se razvidi. Bude li magle, možemo ostati i duže. Ostalo je tek nešto više od desetak dana za očistiti korov, prekopati njivu i, na koncu, baciti sjeme u zemlju.

Nismo sreli nikoga na putu. Već je bilo pola pet kada samo se raspremili i počeli raditi na njivi. Mati, djed-penzioner i ja dvanaestogodišnjak. Nikada prije nismo kopali, niti plijevili, ne računaju li se radovi na održavanje ružičnjaka i jagodnjaka pred kućom. Kopamo djed i ja, zabadamo ašov u zemlju na kojoj dugo nije sijano. Mati čisti korov. Borba s vremenom. Već smo duže od sata na njivi. Nemamo ni kondicije niti iskustva s poljoprivrednim radovima. Nećemo uspjeti prekopati planirano.

“Sine, dođi odmori! Spremila sam ti sendvič. Ima i sutra dana. Odmori malo, pa zamijeni djeda za ašovom”, reče mi mati.

Nije me trebala puno uvjeravati. Nisam volio zemljane radove. Dolazim do dna njive, pred kapijom sam imanja, gdje su naredana drva u oblicama. Sjedam. Pijem čaj iz termoske. Jedem sendvič sa suhim mesom. Drva mi prave zaklon od Beka Ravni, zloglasne četničke kote.

Sunce polahko izranja na istoku. Iznad Pridvorice. Nekada, u ljetno vrijeme, u doba mira, divio sam se tom prizoru. Sada osjećam strah. S dnevnom svjetlošću bit ćemo kao na pozornici. Poput glinenih golubova koje treba upucati. U nekom momentu, taman kada sam završio sa sendvičem i pripremao se da zamijenim djeda, zazviždalo je oko ograde, a potom po krovu Ramine kuće. Djed je pao. Mati je vrisnula. Jedva sam je uhvatio za ruku, da ne istrči iz zaklona. Djed je malko podigao glavu išareteći da je sve uredu, da ostanemo na mjestu gdje jesmo.

Meci su zviždali svugdje okolo. Djed je uspio prepuzati do zaklona. Na sigurno. Pokušao sam se našaliti, te ispalih: “Znao sam da će nam ova poljoprivreda doći glave.”

Sjedili smo u zaklonu, zbijeni na jedan kvadrat, ne znajući šta uraditi, da li će početi granatiranje, vrijedi li pokušati pretrčati. Šta god uradili, ostali na otvorenom iza drva, ili pokušali pretrčati do skloništa, može završiti tragično! Trajala je ta agonija dva, pet, desetak minuta (vrijeme je imaginaran pojam u strahu), kada se pukom slučajnošću, namjerno ili nekom nevidljivom rukom, iznad kuću u bližem susjedstvu, udaljene pedesetak metara, pojavio oblak dima. Neko je tek upalio vatru. Strašno je dimilo. Počelo je, zatim, pucati po toj kući i dvorištu ispred nje.

Iskoristili smo trenutak i utrčali u Raminu kuću, u prizemlje, sklonivši se direktno s vidika neprijateljske optike. Kući smo došli oko deset.

BODIBILDING I KOZIJE MLIJEKO

Čitav dan grad je granatiran. Neprijatelj je na svaki način želio onemogućiti bilo kakav oblik aktivnosti, života. Čula su se sirene, kola saniteta. Ponovo su granatirali i Dom zdravlja.

Večer je. Mrka. Po ko zna koji put došlo je do prekida u snabdijevanju električnom energijom. Bar je prestalo granatiranje. Tama je saveznik. Imam zadatak, oko 19 sati otići do Adrovića, preuzeti pola litra kozijeg mlijeka. Teta Fahra i čika Tufo, prosvjetni radnici, na porodičnom imanju, u vikendici na Zagrađu, drže dvije koze. Koliko sam shvatio, oko koza ima daleko manje posla nego s krupnom stokom. Idealne su za grada. Brste, jedu, trijebe svu zelen, travu, korov, sve ono što strši, što su nekada komunalni radnici uklanjali. Takve je prehrane u polunapuštenom, ratnom, ranjenom Olovu isuviše. Te divne životinje hem su prirodna ekološka služba, hem proizvode prijeko potrebno mlijeko. Ipak, i oko njih ima posla. Vrijedni Tufo A., nekadašnji direktor srednjoškolskog centra, profesor ruskog jezika, ujutro otvara improviziranu štalu, čuva koze, navečer ih muze i donosi mlijeko svojoj porodici te “ako pretekne” ponekom od komšija, malobrojnoj djeci koja su ostala i bronhitičarima. Spadam u oboje.

Mati me nerado pušta da odem po mlijeko. Radujem se. Ondje su Menon i Maja. Kartat ćemo.

U dogovoreno vrijeme kucam pred vratima stana. Otvara Menon. Pozdravljamo se. Uvodi me u stan. “Starci će brzo doći. Na Zagrađu su. Sjedi”, ponudi me Menon. Maja donosi karte. Igramo žandara. Pola sata poslije, dolazi teta Fahra. Iz limene kante presipa preko gaze dragocjenu bijelu tečnost u šerpu postavljenu na platu peći na drva. “Sinko, nismo stigli na vrijeme otići do štale, cijeli dan je granatiralo. Pričekaš malo”, reče mi teta Fahra. Klimam glavom. Nije mi mrsko, duže ću ostati, duže ću kartati, duže ću se družiti, duže ću biti s vršnjacima, duže ću biti dalje od rata...

Negdje oko pola devet spreman sam za polazak kući. Zadržava me Menon u predsoblju. Upalio je svijeće. Skida se u potkošulju. Donosi kriglu toplog kozijeg mlijeka i ispija je naiskap. Potom uzima tegove i vježba. Jedan, dva. Mislim da je stao na dvadeset, naizmjenično podižući bučice. Ogleda se. Potom uradi nekoliko čučnjeva, nekoliko sklekova, pa opet pred ogledalo. “Dođi trenirati sutra sa mnom”, reče i nastaviti pričati o bodibildingu, kozijem mlijeku kao prirodnom steroidu, koliko je dugo i koliko često potrebno vježbati da bi se oblikovalo tijelo, ocrtali bicepsi, tricepsi... U holu, pored ogledala, poster  Schwarzeneggera.

Kući sam došao poslije devet. Za divno čudo, niko me nije ružio što sam ostao tako kasno. Popio sam šolju toplog kozijeg mlijeka i odlučio, prije nego krenem spavati, brže-bolje napraviti deset čučnjeva i pet sklekova.

Nakon čučnjeva, osjetio sam mučninu u stomaku i gotovo povratio. Nisam ni pokušao uraditi sklekove. Bio sam radostan. Sutra sviće novi dan. Imao sam cilj! Izgledati poput Conana barbarina ili bar nabildati mišiće poput Menona A.