Elmedin Konaković, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine i samoprozvani "stub patriotizma", opet je uspio napraviti spektakl tamo gdje mu mjesta nema i da se propisno obruka pred domaćom i međunarodnom javnošću.

Pompezna najava o protjerivanju dvojice srbijanskih diplomata zbog veličanja ratnog zločinca Ratka Mladića trebala je poslužiti kao još jedan dokaz njegove "čvrste ruke". Problem je samo jedan, ali ključan – jedan od "protjeranih", Danko Maksimović, već sedmicama nije u Bosni i Hercegovini.

Konaković pred kamerama, mršteći obrve, daje rok od 48 sati diplomati Maksimoviću da napusti zemlju, a Maksimović vjerovatno negdje u Beogradu čita vijesti i ne vjeruje vlastitim očima. Čovjek je još 21. jula organizirao oproštajnu zabavu u sarajevskom restoranu "Aquarius", uredno pozvao kolege, popio piće i otišao tamo odakle je i došao.

Ali naš ministar, zauzet pravljenjem selfieja za društvene mreže, očito nije imao vremena da se raspita o "stvarnom stanju na terenu". Konakovićeva diplomatija tako je dobila novu disciplinu, a to je istjerivanje duhova. Protjerati nekoga ko nije tu jeste dijagnoza nekompetencije i dokaz da je populizam jedino gorivo na kojem ovaj ministar vozi.

Ovaj pokušaj bildanja patriotskih mišića posebno je degutantan kada se sjetimo Konakovićeve "hrabrosti" u stvarnim kriznim situacijama. Javnost još uvijek pamti sastanak u Konjicu, kada je Milorad Dodik, usred Bosne, psovao genocid u Srebrenici direktno u lice Konakoviću i njegovim koalicionim partnerima.

Tada je "veliki zaštitnik Bošnjaka" šutio kao zaliven. Konaković je tada gledao u pod, birajući "konstruktivan dijalog" umjesto dostojanstva. Jedini koji je tada pokazao kakvu-takvu kičmu bio je Zukan Helez, koji je skinuo sako i krenuo da se mlati. Konaković je tu priliku za patriotizam propustio, ali se zato danas junači nad praznim stolicama u srbijanskoj ambasadi.

Nakon što je uhvaćen, ministar se počeo braniti procedurama. Kaže, Ambasada Srbije mu nije vratila ID karticu, pa on "nije znao". Zamislite šefa diplomatije koji sudbinu države i međunarodne odnose temelji na tome da li mu je neko vratio komad plastike, dok čitava čaršija bruji o oproštajnom partiju diplomate kojeg on "lovi".

Ovo nije ništa drugo nego pokušaj da se skrene pažnja sa sopstvene nebitnosti. Umjesto da vodi ozbiljnu vanjsku politiku, Konaković se bavi jeftinim marketingom koji na kraju završi kao nepotrebna bruka na štetu žrtava genocida. Jer, kada zloupotrebljavate temu sahrane zločinca da biste skupili nekoliko političkih poena, a pri tome ispadnete neupućeni amater, zapravo relativizirate samu tragediju.

Kritike novinara, poput Avde Avdića koji je razotkrio ovu diplomatsku lakrdiju, Konaković po običaju dočekuje u "huji". No, činjenice su neoborive. Ministar "flamingos diplomatije" još jednom je pokazao da mu je forma važnija od suštine, a objava na Facebooku bitnija od državničkog dostojanstva.

Zato, ministre Konakoviću, sljedeći put kad budete nekoga protjerivali, provjerite barem da li je čovjek još uvijek u državi.

Čisto da se ne brukate. I vi, a bogme i mi s Vama.