Simbol Teherana, toranj Azadi napunio je 50 godina tokom kojih je postao simbol novije historije Irana i poprište mnogih velikih događaja koji su potresli tu državu posljednjih desetljeća. "Toranj je nacionalni simbol Irana", rekao je direktor zgrade Abas Azimí reporterima agencije EFE.
Simbol, međutim, pun paradoksa i kontradikcija zbog razloga izgradnje, historijskih događaja kojima je svjedočio, sudbine svog arhitekta i trenutnog stanja.
Otvoren 16. oktobra 1971. pod imenom Shahyad (kraljevo spomen obilježje), toranj je trebao slaviti Perzijsko carstvo i monarhiju, ali je postao jedno od glavnih mjesta protesta tokom revolucije 1979. godine.
Preimenovan Azadi (sloboda), mjesto je također bilo poprište protesta protiv ajatolahovog režima, što se dogodilo 2009. s Pokretom zelenih kada su demonstrirali protiv ponovnog izbora bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada.
U običnim danima toranj je mjesto susreta mladih ljudi, porodica i parova za razgovor i šetnju. Tu mladi mladih ljudi pravi “selfije” s 45-metarskom bijelom kulom u pozadini, nesvjesni godišnjica, paradoksa i historije.
Malo dalje, neke žene razgovaraju u sjeni drveta, dok par hoda ruku pod ruku širokim trgom s vrtovima i fontanama koji zauzima zgradu.
Smješten na zapadu iranske prijestolnice, posljednji šah u zemlji, Mohamad Reza Pahlavi, naredio je izgradnju tornja u spomen na 2500 godina Perzijskog carstva, koje je osnovao Kir Veliki (529.-559. p.n.e.) Osim slavne perzijske prošlosti, zgrada je pak slavila modernost i budućnost Irana.
Da bi odabrao arhitektu, šah je 1966. organizirao konkurs na kojem je pobijedio tada 24-godišnji Hosein Amanat, koji je malo prije toga diplomirao na Univerzitetu u Teheranu. Amanat je spojio arhitekturu drevne Perzije i islamski identitet zemlje kako bi zamislio obrnuti "y" od betona obložen bijelim mramorom s plavim obrubom.
No, arhitekt Kule slobode morao je napustiti zemlju jer je pripadao jednoj od najprogonjenijih vjerskih manjina u zemlji, Bahajima, nakon dolaska na vlast ajatolaha Ruhole Homeinija. Vjera Baha'i predlaže sintezu učenja svih religija, nešto što muslimani smatraju herezom.
Od njegova odlaska 1980. godine kada se nastanio u Kanadi, Amanat više nije kročio u Iran. Međutim, on je napravio uspješnu karijeru kao arhitekt u inozemstvu, projektirajući zgrade poput Svjetskog centra Bahai u izraelskom gradu Haifi.
Danas je toranj središte nacionalnih proslava: iranske rakete ovdje se prikazuju svakog aprila na Dan vojske, a u februaru se obilježava godišnjica islamske revolucije. Na bijelom mramoru projicirani su videozapisi za proslavu vjerskih praznika, Dana hemofilije ili Dana autizma. Osim toga, u tornju se nalazi muzej djela iz različitih razdoblja iranske prošlosti.
Ali nakon 50 godina zgrada ima probleme koje Azimí pripisuje lošoj kvaliteti materijala koji su korišteni u njenoj izgradnji. "Sedam godina nakon izgradnje, na tornju su se počela pojavljivati oštećenja zbog loše kvalitete materijala", objašnjava Azimí koji kaže da se intenzivno razmišlja o potpunoj obnovi građevine.
