Kada iziđe pred vrata svoje radnje da protegne kosti nakon sati provedenih pogrbljen pod lupom za zlatarskim stolom, prvo što zlatar Mensur Zlatar ugleda kada podigne glavu uvis jeste sahat-kula. Vitka čaršijska ljepojka važan je dio Mensurovog života, ona je skoro pa član porodice, već tačno 55 godina. Od dana kada je 1967. godine postao njezin muvekit. Neko ko se brine da kulin sahat jasno kuca i da njegove zlaćane kazaljke nikada ne stanu. Da uvijek pokazuju tačno vrijeme. “Muvekit! Golemo je biti muvekit na Čaršiji”, kažemo mu dok stojimo ispred njegove stare radnje u sarajevskom Kazandžiluku. Slušamo otkucaj bata s kule. “Jeste, golemo, mada je to danas više simbolično”, kaže nam Mensur.
“Prije sam morao nastojati da tokom ramazana budem tačan jer je Begova džamija čekala da kula otkuca pa da se na Begovoj džamiji upale kandilji. A nakon toga su s okolnih džamija, kada vide kandilje na Begovoj, palili i oni svoje kandilje. Međutim, s vremenom se i to promijenilo, vratila se nakon rata tradicija ramazanskog topa s Vratnika i sve džamije pale kandilje kada čuju top, a danas imate pametne telefone koji pokazuju tačno vrijeme svuda u svijetu pa mujezin ne mora nikoga čekati da oglasi iftar. Imaju telefon i odmah okuišu.”
Vraćamo se natrag u radnju. Njezini su zidovi vremeplov sarajevske čaršije, spomenar Mensurove porodice, vještih zanatlija koji su nekada obučavali šegrte iz zlatarskih radnji u okolnim ulicama. Staklene vitrine čuvaju tabakere, ogrlice, jatagane, prstenje, satove... “Mi smo nekada imali svoju radionicu na Baščaršiji. Firma se zvala 'Braća Zlatar', još u vrijeme stare Jugoslavije, kraljevine. Držali su je moj dedo i njegov brat. U radionici su tada imali pedesetak radnika. Prostor je kasnije nacionalizovan, pa su kasnije nekoga uselili, pa je prodat. Uglavnom, zgrada još postoji, ali više nije naša”, priča nam Mensur milujući staklo u tankim okvirovima.
Članci i reklame od prije Drugog svjetskog rata, fotografije čaršijske gospode, prvih automobila u Sarajevu. Jedan plakat posebno je važan. “Ovaj iz Belgije, kada je dedo Muhamed dobio prvu nagradu na izložbi nakita, pokrovitelji su bili belgijski kralj i kraljica”, kaže. Dedo Muhamed imao je manufakturu, na jednom se spratu proizvodilo srebro, na drugom zlato. Dedo Muhamed je u Beču završio zanat i vratio se u Sarajevo. “Otvorio prvu modernu radionicu, donio mašine, kasnije je doveo i majstore iz Beča koji su obučavali šegrte”, ponosno će Mensur.
Zlatar prezimena Zlatar. Ime je znak, kaže stara izreka. A Zlatari su stoljećima baš to – zlatari. “Naše je prezime vezano za zanat. Najvjerovatnije porodica vodi porijeklo iz Turske, tada su se drugačije prezivali – Yildiz, znači zvijezda jer su kovali srebrne zvijezde za vojsku. Familije je bilo u Bursi i Istanbulu i, kada su neki rođaci išli tamo, pronalazili su vezu”, priča Mensur. “Teško je to kod nas istražiti jer nema papira, Sarajevo je gorjelo nekoliko puta i nestale su u tim požarima arhive.”
Koliko god puta da su gorjele, neki su arhivi ipak preživjeli pa je historija sarajevske sahat-kule, one kojoj je Zlatar muvekit, poprilično istražena, mada je ostao nepoznat samo podatak koje je godine tačno sagrađena. Hamdija Kreševljaković piše tako da se ne zna datum gradnje, a da je prvi njezin spomen vezan za djelo turskog geografa Ćatiba Čelebije iz prve polovine 17. stoljeća, gdje on na jednom mjestu kaže da pored Begove džamije ima sahat sa zvonom. Pri navali na Sarajevo princa Eugena 1697. godine sahat-kula je stradala, ali je popravljena. Ponovo je stradala 1831. i popravljena je 1832. Gazi Husrev-begova sahat-kula popravljana je i u prošlom stoljeću, 1931. i 1955. godine.
Kako piše Kreševljaković, godine 1874. sagrađena je u Sarajevu na Vratniku, uz džamiju Divan-katiba Hajdar-efendije (Bijela džamija), nova sahat-kula od drvenog materijala i u nju je bio smješten stari sat s Gazi Husrev-begove sahat-kule. “Ta sahat-kula radila je do izgradnje stare kasarne, koja je stajala na mjestu današnje Jajce kasarne. Kako je bila od drvenog materijala, a prilično visoka, to se okolno stanovništvo pobojavahu da je vjetar ne sruši i zbog toga je oborena 1890., a sat je smješten u susjednu džamiju. Sve troškove oko ove sahat-kule snosio je Hadži Salihaga Ramić, kazandžijski trgovac. O satu je vodio brigu Avdija Sabljar, zvani Dedo. Godine 1934. bila se povela akcija oko obnove ove sahat-kule, ali do obnove nije došlo.”
Četiri godine prije okupacije Bosne, 1874. godine, prezidan je gornji dio sahat-kule. Tom prilikom uzidan je i današnji sat koji su iz Londona donijeli sarajevski trgovci Hašimaga Glođo i Mehaga Hadžikapetanović.
Muhamed Kantardžić piše kako je muvekithana bila podignuta u dvorištu Gazi Husrev-begove džamije 1859. godine o trošku istog Vakufa, da je bila snabdjevena dobrim zidnim satovima i spravama za određivanje visine sunca. Glavni zadatak muvekithane sastojao se u tačnom ustanovljavanju vremena svake od pet dnevnih islamskih molitvi, namaza. Prvi muvekit bio je Salih ef. Hadžihuseinović zvani Muvekit, poznat i kao pisac jedne knjige o historiji Bosne (Tahiri dijari Bosna) na turskom jeziku. Salih-efendija je uz muvekitske dužnosti bio i bibliotekar Gazi Husrev-begove biblioteke, a kraće se vrijeme bavio i trgovinom. Preselio je 1888. godine i pokopan je u haremu Rogo-zade džamije.
Po njegovoj smrti službu je vršio najprije njegov stariji sin Husein-efendija, a zatim Akif-efendija, koji je na bolji svijet otišao 1937. godine, od kada je muvekit bio profesor Muhamed Pašić. Ostalo je zapisano i da je godine 1889. plaća muvekita uz Begovu džamiju bila 105 forinti godišnje.
“Hadži Fejzulah ef. Hadžibajrić bio je muvekit kada je vakuf, koji je vlasnik sahat-kule, 1967. godine zatražio od Abdulaha Kasumagića da pozlati kazaljke na sahat-kuli. Zanatlija Kasumagić, prijatelj mog oca Kenana, okupio je ekipu u kojoj sam i ja bio. Rastavili smo sat, skinuli smo ciferbate, kazaljke i brojeve da se pozlate i to smo radili kroz prozore, pomoću velikih greda jer je sve veliko i teško”, sjeća se Zlatar. “Kasumagič je, kada smo rastavili sat, vidio da ga treba popraviti, neki su dijelovi bili dotrajali. Renovirao ga je i, kada smo sve postavili, zamolio je mene da ga održavam. Do tada su uglavnom to radili imami, ali se nisu baš previše u to razumjeli. Fejzulah-efendija Hadžibajrić je do tada bio muvekit, ja sam ga mijenjao i poslije njega sam ostao glavni muvekit do danas.”
Od tada Mensur Zlatar jednom ili dva puta sedmično popne se uz 76 stepenica do vrha kule da bi nariktao njezin sahat. “Polako idem, mogu još, hvala Bogu, dobro je za formu”, smije se. Kaže da je mehanizam sata isti kao kod sličnih satova, “ali ga ja namještam i regulišem da pokazuje lunarno vrijeme.” Pojednostavljeno rečeno, to znači odrediti visinu sunca u trenutku zalaska. Tada kazaljke treba da pokažu 12 sati. Kako pojašnjavaju fizičari, po lunarnom vremenu novi dan počinje u momentu astronomskog zalaska sunca. Tada sat na kuli pokazuje 12 sati i po lunarnom kalendaru nastaje novi datum. Vremenski razmak između zalaska i izlaska sunca nikada nije isti, pa je mehanizam potrebno stalno podešavati. I upravo je to dužnost muvekita. Posebno je bila važna u stara vremena, kada u kućama nije bilo satova pa je sahat-kula pokazivala vrijeme akšam-namaza.
“Mehanizam je kao kod svih drugih gradskih satova. Ima dva velika utega, jedan pokreće satni mehanizam, drugi pokreće zvono”, pojašnjava nam Zlatar. “Utezi su na sajli koja je duga trećinu kule, navije se do vrha i otprilike traje oko sedam dana. Da ide po srednjoevropskom vremenu, ne bi se trebalo dirati sedam dana, ali je drugačije jer radi po lunarnom vremenu, akšam se pomjera svaki dan jednu minutu i onda ga ja namjestim da kasni jednu minutu svaka 24 sata. Danas će akšam otkucati u 17.21, sutra u 17.22 i tako svaki dan.”
Pola stoljeća Mensur Zlatar se penje na sahat-kulu i spušta s njenih tridesetak metara visine da bi namjestio sat po kojem je čuvena. “Jedino sam pauzu napravio kada sam služio vojsku, nikad više. Navijao sam ga i tokom Opsade Sarajeva. Održavalo se koliko se moglo, gađali su je, bila je oštećena pri vrhu. Ništa nije rađeno nazor.” Nasljednika u porodici ima, ali neće nastaviti njegovim zlatarskim poslom. “Na školama su”, kaže Mensur. Zato se pobrinuo da nađe nekoga će nastaviti lijepu obavezu muvekita. “Ne znam jesam li se umorio, ali idem polako ka svom kraju. Sada sam u penziji, ali radim dodatno, dopunska djelatnost, tako da se previše ne umaram. Bavim se popravkama, prepravkama, nemam sad nekih velikih radova”, kaže Zlatar, završavajući svoju priču. “A muvekit... Mora me naslijediti neko ko je tu blizu, ko može pratiti kulu. Ima jedan momak, pa ga ja uvodim u to, uputim ga šta se radi. Najteže mu je preračunavanje, da zna koliko mu je do zalaska sunca. Naučit će.” (Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ)
