Ja ovdje imam pred sobom knjigu Draga moja majko Bosno koju je napisao Irfan Ajanović iz Žepča. I ja sam iz Žepča.
Žepče je mjesto usred Bosne. Do juna hiljadu devet stotina devedeset i treće brojalo je otprilike oko osam hiljada stanovnika, mahom Bošnjaka. Danas, petog novembra hiljadu devet stotina devedeset i šeste godine Žepče ima, uvrh glave, oko osam stotina Bošnjaka, ostali su otjerani u preko stotinu zemalja svijeta.
Otjerali su ih tridesetoga juna hiljadu devet stotina devedeset i treće godine Hrvati sa sedamnaest srpskih tenkova najmljenih, zakupljenih, na Ozrenu. Ne znam čime su Hrvati Srbima platili tu uslugu, sigurno parama, ali su im predali i zarobljenog Irfana Ajanovića, koji je potom u srpskim kazamatima, pod stravičnom torturom, proveo devet stotina i sedam dana.
Hrvati su u Žepču spalili i srušili sve četiri žepačke džamije.
Čaršijsku džamiju su minirali dan nakon potpisivanja pomirenja između Hrvata i Bošnjaka.
Tom hrvatskom izdajom i tim bošnjačkim porazom plaćena je današnja pobjeda Irfana Ajanovića u vidu ove njegove knjige.
Neki dan su Hrvati u Žepču podigli spomenik toj svojoj pobjedi. Na proslavi su bili i nekoji srpski oficiri! Bio je i general Janko Bobetko. Bio je i naš sarajevski sugrađanin monsinjor Vinko Puljić, uz čije poštovano ime uvijek vežem one dvije goleme riječi: ljubav i milosrđe! Sutradan, nakon proslave, Hrvati su staricu Bošnjanku Hebibu Kesić i njene dvije bolesne kćeri istjerali iz njene kuće u Žepču.
Jednom davno napisao sam ovakvu rečenicu: "Samo pobjeda sebi sve pribrojava!" Ima li ta rečenica danas smisla? Nema!
Rečenica bi trebalo glasiti: "Samo suživot sebi sve pribrojava!"
Kada bi igdje u Bosni i Hercegovini bilo i pedlja zemlje na kojoj bi Bošnjaci u atmosferi zločina, straha, mržnje i poniženja držali hrvatski živalj, kao što i dan-danas Hrvati drže bošnjački živalj u Žepču, ja bih se odrekao i Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.
