Još se nije naziralo jutro kada su vojnici počeli napuštati kamione. Izlazeći, odmah su stajali u stroj. Komandir ih prebroja i izda posljednje naredbe. Polahko, šutke, krenuše preko velike ravne njive.

Niko nije pričao, samo se ponekad moglo čuti zveckanje oružja i opreme. Tiha kolona laganim je korakom ušla u gustu šumu i označenim se putićem počela uspinjati uz brdo. Gore, na maloj zaravni, čekali su nas izviđači.

Kolona se za kratko zaustavila. Naši izviđači boravili su na ovom terenu već dva dana. Mirza zovnu Samira pokretom ruke. “Evo, izviđači kažu da možemo bez problema doći do njihovih položaja”, reče Mirza. Samir polahko paleći cigaretu pogleda u njega. “Moram ja to vidjeti”, tiho reče izbacujući dim kroz nos.

Mene su boljeli zub i kompletna vilica. Iako sam popio neki lijek, bol nije prolazila čineći me nervoznim. Čuh da me neko doziva dolje od kamiona. Okrenem se, vidim da Safet maše rukom i pokazuje prema nama: “Zovi mi Hamzu i Mirsada odozdo.”

Ubrzo smo se uputili prema polaznim položajima. Bit će ovo od početka Agresije naš peti napad na objekt “Gaj”. Dosad su ti pokušaji bivali bezuspješni, ali ovoga su puta svi bili i više nego sigurni u uspjeh.

Kada smo došli do guste bukove šume, pogledao sam na sat, bilo je tačno pet. Hamza pokaza naprijed. “Evo, tamo ćemo proći kroz našu liniju, dolje nekih trideset metara naprijed ostavili smo bočna osiguranja. Momci su na svojim pozicijama.”

Jedan od izviđača pokaza rukom pravo ispred nas. Tamo, na kraju proplanka, bili su četnički rovovi. Iako je bilo oblačno jutro i tek je svanjivalo, mogli su se vidjeti obrisi žutih brežuljaka. Polahko smo krenuli ka agresorskim položajima. Momci na bočnim osiguranjima davali su nam znak da slobodno nastavimo. Ubrzo smo se našli pored debelih bukvi ispred kojih je počinjao proplanak.

Dvije siluete odvojiše se od stabala i krenuše prema Samiru. Kratko im reče da taj dio moramo dobro provjeriti. Jučer je ovdje bio bezuspješan napad naših jedinica i nismo vjerovali da su četnici baš tako naivni da nas dočekaju nespremni.

Krenuli smo polahko u nastojanju da zauzmemo linijski položaj. Bunkeri su bili dvadesetak metara ispred nas.

Puzeći ka velikom stablu bukve, Samir pokaza Hamzi na bunker. S obje njegove strane bili su visoko podignuti grudobrani, koji su na svaka dva metra imali puškarnice. Mahnuo je rukom da se približimo jedni drugima. Odjednom, negdje desno od nas, odjeknu rafal. S agresorske strane uzvratio je mitraljez. Nakon samo nekoliko sekundi sve je potpuno utihnulo. Ljudi koji su se bili pribili uz zemlju počeše se oprezno dizati. Samir je i ostalima dao rukom znak da budu spremni za pokret. Jedan od korpusnih izviđača dopuzao je natrag i pored stabla bukve ostavio torbicu s pješadijskim minama. Pokazao nam je prema rovovima i rekao da poslije šipražja više nema mina.

Svi smo se zbili na samoj ivici proplanka. Stigli su i momci s ručnim bacačima. Oni su bili lijevo od nas.

Samir zovnu kurira i reče mu da pozove komandire vodova. Brzo su stigli.

“Momci, dobro slušajte, linija je maksimalno učvršćena u odnosu na prije tri dana. Imaju dva BOS-a i mislim na špicu gore Browning. Na lijevoj i na desnoj strani nemoguće je proći, suviše je brisanog prostora. Moramo udariti brzo. Udar mora biti u centar, Browning mora biti neutralisan u prvom udaru. Ako ga ne neutrališemo, desna strana nema nikakvih šansi za povlačenje. Imamo jedan sat da dođemo na položaje za napad, znači maksimalna pažnja, ostaviti višak opreme, iznosači ranjenih hoću da su petnaest metara iza nas. Za deset minuta naredite pokret.”

Uskoro se kolona užurbano zaputila ka našim položajima. Dok smo prolazili, ljudi s linije su nas pozdravljali. “Momci, nek’ vam je sretno, da vas Allah dragi čuva”, doviknu nam sjedokosi starac. Nedugo zatim približili smo se rovovima. Samir podignu ruku. Pokaza da se raširimo lijevo i desno. “Hamza”, dozva ga tiho, “ti polahko dopuži do bukve i uzmi zaklon. Čim ispališ prvi projektil, Armin će ispaliti iz ručnog bacača drugi, a onda ti ponovo, tad mi krećemo.”

Polahko je otpuzao nekoliko metara od Hamze i gledao dok su se on i Armin privlačili ka bukvi. U prsima ga je nešto stezalo, nešto teško kao nikada do tada. Pokušavao je odagnati misli, ali duboko u sebi je nešto slutio, iako je sve provjerio dva puta nešto mu tu nije štimalo.

Ležeći sam pogledao na sat, još pet minuta, još samo pet minuta do udara. Pogled mi skrenu na rukav. Bubamara je dobauljala do sata i tu stala. Polahko sam je uzeo drugom rukom i stavio na panj pored sebe.

Svuda oko nas je bila grobna tišina. Naslonjen na lakat desne ruke, iz trave sam mogao čuti jasan pjev zrikavaca u ovoj tišini.

Samir nam pokaza da krenemo prema proplanku. Mahnu rukom pokazujući prema naprijed.

Ubrzo su svi bili u liniji. Nad “Gajem” se počela nazirati prva zraka sunca. Samir se odupre na lakat i dade znak Hamzi. Sekundu poslije projektil se, leteći ka zemunici, stopio s jakom eksplozijom. Druga eksplozija iz ručnog bacača došla je odmah iza prve razlijevajući se šumom, praćena četničkim jaucima u krošnjama okolnog drveća. Odmah zatim zatreštaše rafali iz pješadijskog oružja. Komadi balvana raznesenih na bunkerima i grudobranima počeli su padati po šumi. Kroz dim se začu povik: “Udriii ih!”

Iz šume su prvi poletjeli naši borci sa Samirom. Išli su na rovove kao da ne idu na dušmansku pušku. Odjeknu jedan, a za njim i drugi tekbir, a onda se začuše eksplozije ručnih granata.

Pucnjava je pretvorila brdo u proključali kotao. Nespremni, iznenađeni agresorski vojnici nisu imali nikakvu šansu. Detonacije ručnih granata odjekivale su na sve strane. Naša dva mitraljeza davali su neprekidnim rafalima podršku dok smo napredovali. Ispred nas se nalazilo drveće koje je oboreno na zemlju predstavljalo dodatnu teškoću. Ali naše momke ništa nije zaustavljalo u napredovanju. Desno od nas, na samom grudobranu neprijateljskih rovova, pokošeni rafalom pali su Safet Mešić i Adnan Labud. Neki od naših izvukli su ih brzo natrag. Obojica su, ispostavit će se, zadobili smrtonosne rane od neprijateljskog mitraljeza.

Na lijevoj strani naši su momci već tranšejama. Desno vidimo agresorske vojnike kako pokušavaju pobjeći preskačući preko panjeva i grana koje su stršile svuda naokolo. Upadamo u tranšeju i krećemo desno. Na nekoliko metara ispred mene pada pogođen Ado Šehić zvani Rus. Momci mu ukazuju pomoć, a mi krećemo dalje.

U tranšeje već ulaze naši momci iz drugog ešalona, a mi nastavljamo naprijed. Ponovo ispred nas pucnjava i detonacije ručnih granata. Grupa agresorskih vojnika zaostala je u povlačenju i pokušala dati otpor, ali su brzo neutralizirani.

Za dvadeset pet minuta ovladano je kompletnom kotom, a naše su jedinice brzim manevrom uspjele ući tristotinjak metara u unutrašnjost teritorija, što će nam u kasnijim borbama na ovom terenu dati veliku prednost.

Uz minimalne gubitke i brzu akciju nama je ova pobjeda bila suđena. Desno od nas, na nekih petsto metara, združene jedinice Drugog korpusa i Pete operativne grupe istovremeno zauzimaju objekt “Klupe”. Time je ova pobjeda bila upotpunjena i otvoreno daljnje napredovanje naših snaga. Bio je to početak sloma takozvane Vojske Republike srpske na Vozući.