Od ranih jutarnjih sati agresorska artiljerija tuče po svim linijama odbrane u Gradačcu. Hladno jesenje vrijeme nije donijelo ništa osim kiše, studeni i pojačanih četničkih napada.

Dio je naših boraca u sobama, drugi su po hodnicima banjskog lječilišta u Gradačcu. Tu smo od jutarnjih sati, kada smo dovedeni da se odmorimo i osušimo potpuno skvašenu odjeću. Kiša pada već četiri dana. Napravila je mulj u tranšejama i gotovo svačija obuća propustila je vodu.

Mi smo dobili sobu u samom vrhu hodnika. Na njenom je kraju improvizirano postavljena mala peć, čiji je dugi sulunar završavao napolju kroz razbijeno prozorsko okno.

Neki su borci sjedili na metalnim krevetima, dok su drugi zauzeli mjesto na strunjačama donesenim iz obližnje škole. Do mene su na patosu ležali Hamza, Salih i Ekrem.

Makoliko bilo ugodno ovdje u toplom, znali smo da je to samo zakratko i da ćemo se morati ubrzo vratiti na položaje iznad grada.

“Možda nas neće gore, ponovo na Požarike”, promrlja Hamza narušavajući skladni mir i tišinu koja je oko nas vladala. “Ma svuda je isto, gdje god da budemo vraćeni, isto je”, reče Salih pa dodade: “Svuda su ti, moj brate, kiša, blato, mulj i granate. Nego, da se mi što bolje odmorimo i da se odjeća dobro osuši. Bolje išta nego ništa, je l’ tako?” Hamza klimnu navlačeći deku preko glave.

Oko 16 sati počeli smo izlaziti. Napuštali smo Banju s velikom žalošću. Dva kamiona čekala su upaljenih motora da nas odvedu na odredište.

Neko je sa strane doviknuo: “Ova grupa ide na Sibovac gore, a za njima će doći ovi momci iz Srebrenika.” Tako je i bilo, negdje oko 18 sati izašli samo na cestu koja je vodila na liniju razgraničenja prema Sibovcu.

Nekoliko vojnika išlo nam je u susret. Zastali su i zatražili cigaretu. Saznali smo da ih je artiljerija tukla od jutra, a onda je oko 13 sati uslijedio pješadijski napad. Uspjeli su ih odbiti. Jedan od vojnika doda da će u jutarnjim satima sutra sigurno ponovo krenuti na ove položaje pa je komanda zbog toga poslala pojačanje.

Pozdravismo se i pođosmo dalje. Pješačili smo još dvadesetak minuta do naših linija. Dalo se primijetiti, po svježim kraterima, da je palo mnogo različitih projektila na ove položaje. U velikom rovu bili su komandiri. Odmah su izašli da nas dočekaju i da nam dadnu osnovne upute. Bilo je veoma blatnjavo, mulj u tranšejama bio je dubok sigurno deset centimetara.

Rasporedili su nas po rovovima s ljudima iz Gradačca, a oko 20 sati stigli su i momci iz Srebrenika. Navečer, oko jedan sat, počela je ponovo padati kiša praćena jakim i hladnim vjetrom.

Mijenjali smo se na straži samo po jedan kako bismo smanjili mogućnost da ponovo svi budemo potpuno mokri. U rovu je gorjela pećica i odmah bismo, po povratku sa straže, skidali jakne da se pored nje suše.

Bio sam zakunjao kad me trznula jaka detonacija, a onda, dok sam ustajao s klupice na kojoj sam ležao, još jedna, jača. Začula se i pucnjava iz pješadijskog naoružanja. Izašao sam iz rova i vidio da su naši već na grudobranu. Pogledao sam na sat – 5 sati i 30 minuta.

Ponovo, desno od nas, odjeknu još jedna jaka detonacija, a onda sasu iz pješadijskog naoružanja. U tom momentu zazvrča telefon u rovu. Momak koji se javio ponavljao je stalno: “Razumijem, razumijem, razumijem…” Spustio je zatim slušalicu i izašao u tranšeju: “Momci, javili su iz isturenog komandnog mjesta da je otpočeo jak napad na našu liniju dolje, desno od nas, nekih 200 metara. Javili su da imaju ranjenih, ali da se drže. Moramo ići u ispomoć.” Dok je on objašnjavao, dolje je ponovo proključalo od puščane pucnjave. Iznova odjeknuše i detonacije.

Posljednja detonacija bila je toliko jaka da je obasjala dio terena na kojem se vodila borba. Pokupili smo nabrzinu svoje stvari i krenuli desno niz tranšeju. Kako smo išli prema dolje, pucnjava je bivala sve glasnija.

Prilazeći, vidjeli smo da ispred linije koju su držali naši branioci gori tenk T-55. A dolje, niže prema šumi, i jedan manji transporter na gumama. Bio je zahvaćen plamenom, a iz njega se čula pucnjava od municije koju je prenosio.

Po našem dolasku počeo je još jedan napad agresorskih vojnika. Ponovo su krenuli iz one šumice i pokušavali prići što bliže našim rovovima. Naši su se borili kao lavovi. Nisu četnici mogli ni da primire tih tridesetak metara, koliko ih je dijelilo od manjeg brežuljka odakle bi imali dobru zaštitu. Desna strana našeg položaja bila je malo pomaknuta prema naprijed, tako da se odatle pod vatrom neprestano moglo držati četnike koji su pokušavali doći do ovog zaklona.

A onda smo ispred sebe ugledali veću grupu agresorskih vojnika koja se pucajući kretala prema nama. Odjeknuli su prvi rafali s naše strane, a onda je zatreštao Hamzin mitraljez. Četnici popadaše po zemlji tražeći zaklon na brisanom prostoru. Pokušavali su nam na sve načine priči bliže, ali dalje od svog dogorijevajućeg tenka nisu mogli.

Hamza je stavio novu kutiju s municijom na mitraljez i ponovo osuo po njima. Pokušavali su uzvratiti, ali bezuspješno.

Poslije nekoliko trenutaka spustio se na nas tako jak pljusak da je sve bilo bijelo i gotovo da se više ništa nije moglo vidjeti ispred nas. Pucali smo u izmaglicu, a onda smo i mi prestali.

Pljusak je stao za desetak minuta. Ukazala se pred nama prazna zaravan na kojoj više nije bilo nikoga. Četnici su iskoristili pljusak da se povuku i pokupe svoje poginule i ranjene. Dolje, desno od nas, vidjeli smo samo onaj tenk i oklopni transporter koji su se još pomalo dimili.

Sve je izgledalo nestvarno i tiho. Borac iz Gradačca pored nas kratko reče: “Pobjegoše!” Ubrzo je došlo nekoliko vojnika odozdo, s desne strane. Rekoše da su se i kod njih povukli. Onako mokri, blatnjavi i izmoreni, imali smo samo dvije želje: da obučemo nešto suho i toplo i da dobijemo koji sat sna. Znali smo da ovi s druge strane neće tek tako odustati. Ali mi smo bili spremni. Iako pokisli i nenaspavani, na onoj hladnoći, znali smo da im nećemo dati da prođu ni pedalj dalje. Granica dušmanu ondje je gdje smo mi...