Sovjetski Savez pretrpio je prvi vojni poraz. Dok se Zapad radovao ovoj historijskoj pobjedi, Afganistan je ostavljen u ruševinama. Veliki dijelovi zemlje bili su uništeni: sela su sravnjena, mostovi i sistemi za navodnjavanje uništeni, bunari zatrovani, stoka poklana. Mnog mine, od deset miliona koje su Sovjeti postavili, bile su i dalje aktivne zbog čega je obradivo zemljište bilo smrtno opasno i neupotrebljivo.

Barem 25.000 islamskih mudžahedina i 20.000 afganistanski komunista izginulo je u borbama. Pretpostavlja se da je 1,5 miliona civila, dakle, 10 procenata cjelokupnog stanovništva, ubijeno. Pet miliona Afganistanaca izbjeglo je u Iran i Pakistan.

Psihološka šteta nanesena Afganistanu bila je ravna fizičkom razaranju. Prije rata multietnički Afganistanci živjeli su zajedno i dobro u razumnim granicama, ali sada je razoren krhki regionalni, vjerski, etnički i jezički mozaik iz predratnog afganistanskog društva. Nijedan afganistanski vojskovođa ili lider nije znao kako da poveže uništene i raspršene kockice u mozaiku koji je nekada bio njihova zemlja.

Daleko od pogleda Zapada, kampanja sovjetskog KGB-a u promoviranju plemenskih nereda bila je veoma uspješna. Posljedica je bio žestoki građanski rat u kojem su intervenirali afganistanski susjedi, među kojima i Rusija.

DOLAZAK TALIBANA

Godine 1995. jedna nova snaga stupila je na scenu. Armija takozvanih sjemeništaraca ili “talibana” iz islamskih medresa iznenada je preuzela kontrolu na terenu, a bila je naoružana tenkovima, artiljerijom, pa čak i malim avionima. S automatskim puškama AK-47 u jednoj ruci i Kur’anom u drugoj, talibani su uskoro osvojili glave zapadne gradove Herat i Kandahar. Zatim su krenuli prema Džalalabadu da bi na kraju osvojili i Kabul. Neprijatelji talibana istopili su se pred islamskim domaćinom.

Talibani su bili još jedan domišljat proizvod stvoren u ISI-u, obavještajnoj službi Pakistana. Momci iz ISI-a došli su na ideju da stvore talibane kao neku vrstu križarske armije koja će osloboditi Afganistan od anarhije, pljačke u hajdučije, a tada su to bile prave pošasti u zemlji. ISI je obučila i naoružala talibane iz brojnih medresa diljem Pakistana iako je među talibanima bilo i onih koji su se ranije borili u internacionalnim islamskim brigadama. Poslije obuke talibani su poslani na bojište.

Pod vodstvom jednookog šeika Omara, ova nova frakcija propovijedala je srednjovjekovnu vjeru koja je često koristila islamsku terminologiju da bi očuvala najstarije običaje u plemenskom Afganistanu. Dobro naoružani talibani nisu se uopće obazirali na inozemno mišljenje ili diplomatski protokol. Ovi neobuzdani gorštaci radili su po vlastitom ćeifu, a to su otvoreno i rekli ostatku svijeta, posebno isprepadanim zapadnih humanitarnim agencijama i njihovim idealističkim radnicima, kojima su poručili da se nose dođavola. Žene su smjele raditi samo kod kuće, a morale su biti pokrivene od glave do pete kada bi izlazile vani da ne bi navele dobre ljude na grijeh, izazivajući požudu u njima. Muškarci su morali nositi bradu kao znak pripadanja pravovjernima, a ne da budu feminizirani poput prozapadnjačkih Afganistanaca ili, još gore, poput komunista.

Talibansko srednjovjekovlje bila je direktna reakcija na komunističku eru. Afganistanski komunisti zalagali su se za društvenu modernizaciju, obrazovanje i jednakost žena. Afganistanski komunisti brijali su bradu. Afganistanske komunistkinje hodale su nepokrivene i radile su u uredima, prodavnicama, školama i bolnicama. Oni su bili potpuno moderni marksisti. U Kabulu su ljevičarski komunisti pili viski sa sodom, što tradicionalni muslimani posmatraju s isto toliko neodobravanja, ili čak užasa, kao što zapadnjaci gledaju na javno konzumiranje adiktivnih droga.

Kad su talibani osvojili Kabul, njihov prvi čin bio je probadanje Nadžibullaha, a potom su razlupali sve barove i naredili muškarcima da puste bradu. Zabranili su ženama da rade ili da se pojavljuju na javnim mjestima nepokrivene. Na taj način uklonili su ostatke komunizma. Dekomunizacija je podrazumijevala povratak na stare običaje, po potrebi i uz uperenu pušku.

RUSKA OBAVJEŠTAJNA INVAZIJA

Nakon što je talibanski pokret, potpomognut iz Pakistana, osvojio veći dio Afganistana, njegovi susjedi – Rusija, Uzbekistan i Kazahstan krenuli su s isporukama oružja i municije, dok su razne vojne potrepštine doturane uzbečkim snagama bivšeg komunističkog warlorda (gospodara rata( generala Rašida Dostama u Mazar-i-Šarifu. Ruski vojni savjetnici služili su u Dostamovim jedinicama, a bili su i piloti u maloj zrakoplovnoj floti ovog generala. Vrijedno je spomenuti da je u vremenu kada je počela primati zapadne kredite Rusija uspjela izdvojiti 2,2, milijarde američkih dolara za rat u Čečeniji i oko milijardu američkih dolara za borbu protiv talibana u Afganistanu.

Rusija se smatrala da su talibani ozbiljna prijetnja neokomunističkim vladarima u Centralnoj Aziji, Ove novoosnovane države još su bile ovisne o Moskvi u pogledu vojne zaštite; njihove slabe ekonomije bile su vezane za rusku, a isto tako je i njihova trgovina ovisila o Ruskoj Federaciji. Što se tiče rukovodstva u Moskvi, države u Centralnoj Aziji samo su privremeno izašle iz saveza 1991. godine. Kada Rusija uspostavi političku i ekonomsku stabilnost, Centralna Azija ponovo će ući u orbitu Moskve.

U jednom značajnom političkom manifestu, koji je Zapad potpuno ignorirao, Moskva je jasno stavila do znanja da su njene strateške granice identične s granicama bivšeg SSSR-a. Bilo koja prijetnja Centralnoj Aziji ili Kavkazu smatrat će se direktnom prijetnjom Rusiji. U vojnom pogledu, “neposredno inozemstvo” Rusije bilo je još dio majke Rusije. Značajne ruske trupe ostale su u vojnim bazama u Centralnoj Aziji i na Kavkazu, gdje su često bile angažirane u borbama protiv islamskih pobunjenika. Ruska inozemna obavještajna služba udvostručila je broj svojih obavještajaca i tajnih operacija u Centralnoj Aziji i u Afganistanu.

Iran je spremno sarađivao s Rusijom u sprečavanju talibanskog napredovanja. Iran ima jedan drugi važni cilj u Centralnoj Aziji. Teheran je odlučio da osujeti planove Pakistana da izgradi gasovod od centralne Azije do Karačija, pošto se taj projekt direktno kosio s iranskim planom da izvozi resurse iz regiona Centralne Azije željezničkom prugom i gasovodom do iranskih luka u Zalivu. Teheran, u želji da spriječi izgradnju gasovoda od sjevera Pakistana, pomogao je rasplamsavanje građanskog rata u Afganistanu.

Ova mutna situacija još više je iskomplicirana odlukom militantnog antiameričkog agitatora Osame bin Ladena da nađe utočište u južnom Afganistanu. On je služio kao dobrovoljac u internacionalnim islamskim brigadama u 1980-im godinama. Nisam upoznao bin Ladena, ali sam poznavao neke njegove ljude i logore u kojima su bili smješteni. Da li je bin Laden ultra terorist, kao što to tvrde SAD, nije izvjesno. Moramo biti oprezni kad je u pitanju demonizacija iz Vašingtona. Svake decenije američke vlade i mediji odaberu jednog muslimanskog zlotvora. U šezdesetim godinama to je bio Naser, u sedamdesetim Arafat, u osamdesetim Gadafi, a u devedesetim Sadam Husein.

Proklamirani cilj samozatajnog bin Ladena bio je da “oslobodi” muslimansku svetu zemlju, Saudijsku Arabiju, od “marionetskog režima” i američke vojne okupacije. Kao što su sovjetske trupe u Afganistanu održavale na vlasti kvislinga Nadžibullaha, tvrdio je bin Laden, tako su i američki vojni garnizoni u Saudijskoj Arabiji održavali kraljevsku dinastiju na vlasti. – U čemu je razlika između ruske i američke okupacije muslimanskih zemalja – pitao se bin Laden. Čas je došao da se zbace saudijske zapadne marionete koje su krale nacionalno bogatstvo, trošeći ga nemilice na kupovinu neupotrebljivog oružja, plavih prostitutki, na kockanje i palače.

Diljem islamskog svijeta bin Ladena smatraju herojem, muslimanskim Davidom koji se suprotstavlja američko-izraelskom Golijatu. Za SAD, naravno, bin Laden je terorist i velika prijetnja nacionalnoj sigurnosti. SAD su izvršile veliki pritisak na talibane da protjeraju bin Ladena. Kada su talibani to odbili, nepoznati počinitelji bombardirali su američke ambasade u istočnoj Africi, nakon čega su SDA ispalile više od stotinu krstarećih raketa na logor bin Ladena, ubivši pritom na desetine Afganistanaca i Pakistanaca, ali su promašile tajnovitog saudijskog militantnog vođu.

NOVI DŽIHAD

Klintonova administracija opisala je Afganistan kao “žarište islamskih terorista”. Ironično je da je terminologija identična onoj koju je upotrijebio Kremlj. SAD i Rusija su se sada ujedinile u zajedničkom cilju da poraze snage političkog islama.

Afganistanci su dobili u ratu, ali su izgubili u miru. Ljubomora, tribalizam i žudnja za vlašću zamijenili su sveti rat. Bio je to demoralizirajući prozor, ljudskost na najnižoj granici: uobičajena politika. Pobjeda je odbačena; Rusija i njeni saveznici iz Centralne Azije ponovo su se uvlačili u Afganistan. Svijet je počeo gledati na nekadašnje herojske mudžahedine kao na opasne, neobuzdane ljude i fanatike. Brojni Amerikanci ponekad glupavo izjavljuju da nikada nisu trebali pružiti pomoć otporu protiv Sovjeta.

Krhki mozaik u Afganistanu razoren je nakon dvadesetogodišnjeg rata. On se ne može ponovo sastaviti. Velike sile iskoristile su Afganistan kao bojišnicu za svoje ratove, a zatim su ostavile ovu nekada lijepu zemlju u ruševinama, a milionima aktivnih mina, razorenim selima i zaraćenim frakcijama.

Zgađeni zbog krvave zbrke u Afganistanu, brojni afganistanski i strani mudžahedini usmjerili su pažnju na susjedni Pakistan i na Kašmir. Godinu nakon sovjetskog povlačenja iz Afganistana pobuna je izbila u Kašmiru, koji je pod indijskom upravom. Eksplozija u Kašmiru bila je spontana, ali nema sumnje da je islamska pobjeda u Afganistanu zapalila ovu novu intifadu. Muslimani širom svijeta bili su oduševljeni, osokoljeni i ponosni zbog pobjede nad komunizmom u Afganistanu.

Ako je vodeća svjetska sila u konvencionalnom naoružanju bila pobijeđena u Afganistanu zahvaljujući islamskoj vjeri i ogromnim naporima, brojni muslimani razmišljali su da se na isti način mogu osloboditi od opresivnih režima bilo gdje drugdje u svijetu, od egipatskog prozapadnog vojnog režima, izraelske okupacije u južnom Libanu, od saudijskih naftnih oligarhija, indijskog režima u Kašmiru, katoličkog tlačenja na Filipinima ili brutalne ruske represije na Kavkazu.

Shodno tome, nekolicina nesalomivih mudžahedina napustila je baze u okolici Peševara i prebacila se iz Afganistana u pakistanski dio kašmira. Tik u susjedstvu, u indijskom kašmiru, bezbožni Hindusi vršili su žestoke represije i zloupotrebe nad muslimanima. Dužnost je svakog dobrog muslimana da pritekne u pomoć svojoj sabraći u teškom času.

Započeo je novi džihad.

(Eric S. Margolis, Rat na krovu svijeta, ArmisPrint, Sarajevo, 2005; naslov upotrijebljen u ovom nastavku je redakcijski)