Od ranog smo jutra u zemunicama. Kiša neprestano lije i sve se okolo nas razblatilo – tranšeje su u vodi i mulju.

Drugi nam je dan kako smo na Jagodnjaku. Jučer je agresor pokrenuo manji pješadijski napad, ali smo ga bez problema odbili. Hamza i Miralem otvaraju narezak, a Osman pokušava naložiti kakvu-takvu vatru u progorjeloj maloj peći. Drva su potpuno mokra, puše se, ali plamen ne izlazi.

Prilaze nam momci iz Gračanice koji s nama vežu liniju. Stigli su u ranim jutarnjim satima u ispomoć. Prišli su da raspitaju o situaciji na ovom dijelu linije. Ubrzo svi izlazimo na kišu trljajući oči od dima koji je kuljao iz naše pećice.

Podne je. Kiša prestaje, a mi u jednom dijelu tranšeje pravimo udubljenje da bismo izbacili nagomilanu vodu. Dok je izbacujemo, teče razgovor uz smijeh.

Hamza je na grudobranu i gleda na teren ispred linije. Zrak iznad nas iznenada zapara huk granate. Pada pedesetak metara iza naših leđa. Zastajemo na tren, a onda ponovo izbacujemo vodu i mulj.

Čuje se novo ispaljenje. Ovaj put huk je jači. Blijesak i detonacija tresu zemlju, a po nama padaju komadi drveta i blata.

Nismo se uspjeli ni ispraviti u tranšeji kad je zemlju zatresla minobacačka kanonada. Granate, najvjerovatnije kalibra 82 mm, padaju nasumice svuda oko naših rovova. Provlačim se nekako kroz tranšeju do zemunice i uzimam pušku naslonjenu na improvizirana vrata. Ponovo veliki kalibar granate pogađa tik do naše zemunice i opet nas zasipa velikim komadima zemlje i drveta.

Hamza se ispravlja preko grudobrana i onda brzo zaklanja. “Mislim da nas tuče tenk, ondje iz onih kuća”, dovikuje nam dok se sklanja za balvane.

Kroz tranšeju dotrčavaju momci iz 108. brigade. Jedan od njih objašnjava nam nabrzinu da je gore na “Fazaneriji” trenutno jak pješadijski napad i da su ih poslali u ispomoć jer misle da će agresori ovdje napasti.

Ponovo se, uz huku, na nas stropoštava nekoliko minobacačkih projektila, a onda je sve utihnulo.

Hamza prebacuje mitraljez na grudobran, a ja i Miralem punimo nekoliko rezervnih okvirova. Stotinjak metara dolje, desno od nas, čuje se jaka pješadijska pucnjava. Ne znamo šta se dešava.

Zazvonio je telefon u zemunici. Javljaju da je otpočeo snažan napad na položaje Druge tuzlanske brigade.

Ponovo je proključalo. Pucnjava je ovaj put bila još jača. Trajala je petnaestak minuta, a mi smo očekivali poziv da krenemo u ispomoć. Odjednom je opet sve prestalo. Javljaju nam da se agresor povukao brzo, kao i što je brzo i napao.

Ne možemo saznati kakva je situacija lijevo od nas; ne čuje se pucnjava.

Ponovo ispaljuju nekoliko minobacačkih projektila. Padaju oko naših tranšeja. Saginjem se. Šćućuren sam uz vrata na ulazu u zemunicu. Hamza me budi iz razmišljanja vičući: “Evo ih!”

Skočio sam i nagnuo se pored debelog balvana na ulazu u zemunicu. Dolje, ispred nas, pravo preko kanala, vide se agresorski vojnici kako pretrčavaju između kuća i ulaze u njivu u kojoj je još bilo stabljika žita. Gledam, ali ne mogu razaznati kamo su pošli.

Odmah je preko kanala kuća koja nam onemogućava vizualni pregled polovice ove njive pod žitom. S ruba kanala zasipa po nama iz nekoliko cijevi. Saginjem sam se dok meci udaraju u balvane i pište iznad naših glava. Hamza odgovara kratko mitraljezom, a s druge strane još jače zasipaju naše rovove. Ovi su bili došunjali prije, nema šanse da su mogli odozdo ovako brzo stići.

Pucnjava ne jenjava. Razmjenjujemo vatru dok oni pokušavaju proći do šikare na našoj lijevoj strani.

Dolje, pedesetak metara ulijevo, još jedna veća grupa krenula je u napad na naše rovove uz jaku podršku dva “pama”. Sve se trese od pucnjave i detonacija. A onda, desno od nas, iza kuća, izlijeće tenk i kreće direktno prema našim položajima.

Snažna pucnjava odjekuje cijelom linijom. Hamza galami da mu se donese sanduk s municijom za mitraljez. Jedan od momaka, od onih koji su nam došli u ispomoć, pada do mene pogođen. Podižem ga i vidim da je dobio metak u rame. Vadim prvi zavoj da ga previjem. Do Hamze pada pogođen još jedan naš vojnik. Očito smo u problemima i nećemo ih moći iznijeti iz tranšeja.

Naslanjam previjenog momka na zid tranšeje i uzimam pušku. Hamza mi pokazuje preko Osmana da je ovaj drugi momak pogođen u glavu. Mrtav je.

Ponovo sasipa ispred nas. Vidim da su četnici krenuli probiti se po desnoj strani. Dolazi i tenk, dosta je odmakao ispred pješadije. Hitro napreduje prema našoj liniji. Ispaljuje jednu granatu i pogađa direktno u zemunicu desno od nas. “Browning” s tenka neprestano puca po našoj liniji.

Jedna agresorska grupa kreće iz šikare direktno na nas. Bacam pogled preko Hamze i vidim da tenk ide direktno na susjednu zemunicu. Iza naših leđa dotrčava niz tranšeju momak s “osom”. Pitam ga šta se dešava. Kaže da naši gore nemaju nikakav protuoklop.

Tenk se penje preko grudobrana na zemunicu. Četnici ispred nas povukli su se i usmjerili desno ka tenku. Strahovita salva iz pušaka odjekuje iz tog smjera. Tenk se okreće na zemunici i tranšeji.

Momak s “osom” uspijeva ispaliti projektil. Pogađa tenk u prednji dio gusjenice. Tenk kreće nazad i ostaje ukošen ispred zemunice. Momak se ponovo podiže iznad grudobrana i ispaljuje novi projektil. Ovaj je put pogodak direktan.

Uz jaku detonaciju i škripu metala, sav u plamenu, tenk se svaljuje na bok. Hamza me udara po ramenu i viče mi da idemo naprijed.

Dolje u tranšeji nailazimo na još jednog ranjenog momka. Ostali pucaju na četnike dok ovi bježe prema njivi sa žitom. Tranšeja se više ne vidi od crnog dima koji dolazi od tenka.

Pucnjava prestaje uz sporadičnu vatru. Odlazimo do zemunice na koju je maloprije krenuo tenk. Zatičemo pet mrtvih naših momaka. Trojica su poginuli od granate koju je tenk ispalio, a druga dvojica bili su pregaženi i zagrnuti u tranšeji. Dugo smo ih odgrtali, mislim do iza osam sati uvečer.

Uspjeli smo ih izvući ispod zemlje i balvana. Jedan od naših uzeo je kanister s vodom, oprao ruke, a onda umio lice dvojice poginulih momaka koji su do maloprije bili zatrpani. Bio je to trenutak koji mi se duboko urezao u pamćenje, koji nikada neću zaboraviti, tu vodu i ruke koje umivaju mrtva vojnička lica.