Iako sam protivnik banalnog svođenja patriotizma na sport, tog opasnog svjetonazora u kojem se stanje nacije mjeri brojem pobjeda i medalja, ipak postoje trenuci kada sport prestaje biti samo igra i postaje ogledalo dubljih društvenih i političkih procesa.

Jedan od takvih trenutaka je pobjeda reprezentacije Bosne i Hercegovine nad Italijom i plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. godine. To je događaj koji je mnogo više od jednog sportskog uspjeha.

Jer, kako nas uči dosadašnje iskustvo, često se najveće borbe jednog naroda i društva ne vode samo na političkom već i narativnom frontu, tom prostoru (samo)percepcije, samopouzdanja i kolektivne svijesti jedne zajednice.

Bosna i Hercegovina decenijama je izložena kontinuiranom pokušaju obesmišljavanja vlastite državnosti, relativizacije samog postojanja te, što je možda najopasnije, sistematskog i organizovanog demoralisanja njenog većinskog naroda - Bošnjaka.

U tom kontekstu, pobjeda Bosne i Hercegovine i plasman u društvo najboljih dobija dimenziju koja daleko nadilazi sport. Ona stvara pukotinu u pažljivo građenom propagandnom narativu beznađa koji se namjenski i sistematski već decenijama širi. Pobjeda Bosne i Hercegovine razbija malicioznu i uporno građenu obmanu da je Bosna i Hercegovina trajno osuđena na neuspjehe i poraze.

Najbolje su toga svjesni oni u Bosni i Hercegovini koji nisu navijali za Italiju već protiv Bosne i Hercegovine i oni koji su, uvjereni u vlastite propagandne konstrukcije, navijali za još jedan "dokaz" o neuspjehu i slabosti ove države. Naravno njima ova pobjeda ne smeta zato što vole Italiju, nego zato što mrze ideju uspješne Bosne i Hercegovine.

Takvi akteri, politički i medijski, godinama rade na proizvodnji osjećaja kolektivne inferiornosti kod Bošnjaka ali i svih onih koji vole Bosnu i Hercegovinu. Njihova strategija je jednostavna: ako ubijete samopouzdanje jednog društva, vjeru u samoga sebe i vlastite mogućnosti, onda ga ne morate pobijediti, ni politički ni vojno. Takav narod i takvo društvo su unaprijed poraženi i sami će se od sebe povući i predati, odustati od sebe i svoje države, sami sebe obesmisliti.

Zato neprijatelje Bosne i Hercegovine ova pobjeda toliko boli. Boli jer pokazuje da, uprkos svemu, postoji itekakav kapacitet i potencijal za uspjeh te ruši konstrukcije o permanentoj inferiornosti i nemoći Bosne i Hercegovine kao države. Boli jer jača pozitivno prisustvo Bosne i Hercegovine u međunarodnom javnom mnijenju, gdje masno plaćanu propagandu o nestabilnosti i krizi, odjednom zamijenjuju slike snage i uspjeha države.

Sa druge strane, za Bošnjake i sve one koji vole Bosnu i Hercegovinu, ova pobjeda ima dodatnu, gotovo katarzičnu dimenziju. Nakon godina gorkih razočarenja ovakav trenutak djeluje kao snažan impuls kolektivnog ohrabrenja, potvrda da uspjeh nije nedostižan, da poraz nije sudbina i da se, uprkos svemu, može, zna i umije.

I upravo tu leži prava vrijednost ove sportske pobjede.

Narodi ne žive samo od ekonomskih pokazatelja i političkih odluka. Oni žive i od osjećaja, od tog kolektivnog uvjerenja da mogu, da znaju, da smiju, da vrijede. Takvi trenuci kolektivne euforije, ma koliko god rijetki bili, imaju moć da pokrenu mnoge pozitivne procese i direktno utiču na stanje u jednom društvu.

U društvima koja su dugo izložena raznovrsnim napadima, osporavanjima i omalovažavanjima, kao što je to slučaj sa Bošnjacima, stanje kolektivnog morala je ključna kategorija. Moral se često gradi upravo kroz ovakve simboličke pobjede koje vraćaju samopuzdanje i vjeru u vlastite kapacitete. Pobjeda nad Italijom, jednom od velikih fudbalskih sila, i plasman na svjetsko prvenstvo zato imaju dodatnu težinu jer razbijaju nametnutu psihološku barijeru i jer pokazuju da ni "veliki" nisu nedodirljivi, da se treba sanjati jer snovi mogu postati stvarnost.

Naravno, opasno je generalizovati te iz jedne fudbalske utakmice izvlačiti pogrešne zaključke pa tumačiti stvarno stanje jednog društva i države isključivo u kontekstu sporta. Niti jedna pobjeda na sportskim terenima ne može zamijeniti ozbiljan politički rad, jačanje institucija i izgradnju zdravog društva. No isto tako, bilo bi jednako pogrešno ignorisati simboličku snagu ovakvih događaja.

U vremenu kada se vodi bitka za narativ, svaka pobjeda koja razbija propagandu kojom nas se želi trajno demoralisati ima svoju težinu.

I zato ova pobjeda jeste više od sporta.

Mnogo više od sporta.