Kako tumačiti iznenadni politički salto mortale Elmedina Dine Konakovića i Fahrudina Radončića? Da li je u pitanju krizna i hitna aktivacija sarajevskih spavača i jataka srpskohrvatske politike zbog sve izvjesnijeg konačnog rješavanja pitanja Izbornog zakona ili neka vrsta političkog nervnog sloma prouzrokovana strepnjom da godinu i kusur dana od opštih izbora SDA može spektakularno politički profitirati ukoliko uspješno i u korist demokratske većine ovaj proces privede kraju? Ili je možda neka kombinacija oba ova razloga?
Da li gledamo neku novu političku tragikomediju nastajuće koalicije Glup i gluplji ili se nastavlja dosadašnji uzbudljivi obračun na bošnjačkoj političkoj sceni po principu dobar, loš i zao, gdje se Konaković i Radončić redovno oportunistički mijenjaju u dvije zadnje uloge? O čemu god da se radilo, skandalozni politički stavovi koje je gostujući na RTRS-u objelodanio neartikulirani Konaković, a koji su doslovno ništa drugo već poznate propagandne teze Čovićevog HDZ-a i ostalih trećeentitaša, te podrška koju je za njih dobio od Fahrudina Radončića, nemaju nikakvu drugu stvarnu funkciju i posljedicu osim slabljenja pregovaračkih pozicija prodržavne i probošnjačke politike.
Još gore, ovaj dvojac političkih desperadosa se svojevoljno stavlja u ulogu korisnih idiota HDZ-ove ugrozbene mantre koja glasi da je svaki politički stav i gledište suprotno njihovom aparthejdskom segregacionizmu ustvari neka vrsta “velikobošnjačkog nacionalizma”. Jer to ustvari poručuju Konaković i Radončić.
Izetbegović je “velikobošnjački nacionalist”, Komšić je “sluga velikobošnjačkih nacionalista”, dio međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini radi u korist “velikobošnjačkog nacionalizma”, sami princip vladavine demokratske većine je također “velikobošnjački nacionalizam”, ali srećom, tu su oni, Radončić i Konaković kao razumni, kooperativni, nagodni te stoga poželjni politički partneri i sagovornici koji su spremni na kompromise i ustupke.
Takav oportunizam nije ništa novo za Radončića i Konakovića, koji su notorni zbog svoga političkog, ali i ideološkog promiskuiteta, no ovo je ipak neki novi nivo jer su se drage volje predstavili kao političke radodajke. Ovaj “dvojac bez kormilara” se ustvari otvoreno i bestidno nudi. Nude sebe i svoje usluge, nude budućnost države i bošnjačke interese, a zauzvrat traže neko mjesto za stolom vlasti.
Nude se javno i besramno naočigled svekolike javnosti koristeći TV ekrane kao što amsterdamske “dame noći” koriste tamošnje izloge da izlože vlastite “atribute”. Potpuno je jasno zašto se ne stide, ali je odsustvo bilo kakvog straha od političkih posljedica svojevrsni novitet koji se može objasniti golim očajem, značajem političkog momenta, specifičnim karakternim i moralnim osobinama, beskrajnim uvjerenjem u vlastite demagoške sposobnosti za obmanu glasača te snagu sebi odanih medija i medijskih sihirbaza.
Ipak, više od svega u pitanju jeste uvjerenje i Radončića i Konakovića da je višegodišnja nemilosrdna propaganda i demonizacija Izetbegovića i Komšića toliko sludila i dezorijentirala bošnjačku javnost te joj preopteretila čula vještačkim aferama da će ista biti spremna progutati sve što joj se servira. Štaviše, da će se otvorena izdaja temeljnih višedecenijskih principa bošnjačke prodržavne politike postepenih integracija prodati pod patriotizam, ako se takva izdaja prikaže kao borba protiv izmišljenog “bošnjačkog režima”. Jer ne zaboravimo, Konaković nije tek drvio o tome kako “Bošnjaci biraju Hrvatima predsjednika” već je i ustvrdio da je “Bosna i Hercegovina sastavljena od dva entiteta”, kao da je to zadato i pravedno stanje koje se ne treba i ne smije mijenjati.
Srećom, reakcije pokazuju da su se Konaković, ali i Radončić, po ko zna koji put, prevarili u svojim kalkulacijama jer su, pored ogorčenih reakcija skandalozirane javnosti, dobili kritike čak i od svojih koalicionih partnera, inače zakletih na šutljivo gutanje žaba krastača koje im laprdavi Konaković servira na sedmičnoj osnovi. Konakovićevi partneri iz “Trojke”, potpuno svjesni da ovakav Konakovićev otvoreni volte-face, i to ni manje ni više već na RTRS-u kod Dodikovog intimusa Mate Đakovića, ustvari predstavlja potpuni politički zaokret i kolac u srce dugo i pažljivo građenom imidžu stranaka “Trojke” kao nekakve “građanske” opozicije “etničkim” politikama. Stoga, bili su prisiljeni reagirati, istina ne iz samih stranačkih vrhova nego preko dežurnih megafona.
Naravno, ne treba računati da će takav raskorak u političkom marketingu okončati političku koaliciju “Trojke”, kako stranačku, tako i medijsku, jer se ta “družba od vješala” svakako nije okupila oko principa, ponajmanje onih demokratskih, već oko golog interesa marginalizacije SDA i preuzimanja vlasti po svaku cijenu. Ipak, nehotično su Konaković i Radončić učinili, vjerovatno prvi put u svojim političkim i javnim karijerama, društveno korisno djelo jer su sami poništili efekte vlastite propagande.
Jasno su pokazali koliko ima istine u njihovim klevetama o tome kako je SDA suviše popustljiva spram SNSD-a i HDZ-a te potvrdili da su upravo oni ti koji su spremni na svaku vrstu kompromisa za komad vlasti. Štaviše, samo su zapečatili postojeći status servilnih korisnih idiota, ne samo spremnih da podrže instrumentalizaciju pravosuđa (svojevremena tegeltizacija VSVT-a i tekuća tadićizacija Tužilaštva BiH) od strane SNSD-a i HDZ-a samo kako bi srušili SDA, već i voljnih da ispune najvlažnije snove srpske i hrvatske politike o trajnom ograničavanju građanske države isključivo na prostor s bošnjačkom većinom.
Time su čitavoj javnosti ponovo demonstrirali kako bi i na koji način zastupali bošnjačke interese ako bi im uspjelo da se nametnu kao legitimni bošnjački predstavnici. Šizofrena kombinacija “građanštine” i “etničarenja” koju bi parcijalno primjenjivali tako što bi Bošnjake mogao predstavljati neko ko otvoreno kaže da nije Bošnjak dok bi Hrvate morao predstavljati isključivo član HDZ-a u političkom kontekstu jeste dvostruko obespravljivanje bošnjačkog naroda, koji bi na taj način, iako demografska većina, ipak postao politička i institucionalna manjina pod kontrolom srpskih i hrvatskih nacionalista. Šta bi se u tom slučaju desilo i s Bosnom i Hercegovinom, nije teško pretpostaviti. Ako bi opstala, ona bi se od domovine pretvorila u tamnicu za bošnjački narod, a ko bi bili tamničari, također je poznato. Oni su se već sami ponudili.
