Slavna „Encyclopédie“, magnum opus prosvjetiteljstva, počinje posvetom grofu d'Argensonu, šefu policije koji je uhapsio Diderota kao autora tekstova koji se smatraju subverzivnima i koji ga je kasnije pustio upravo kako bi mogao obaviti titanski zadatak koji bila „Encyclopédie“.

Françoisa Truffauta u dobi od 16 godina odvukao je u policijsku stanicu njegov očuh, kojem je dojadilo da mora plaćati za prevare koje je dječak izvodio, pa ga je optužio za krađu i dugove i tražio njegovo slanje u dom za maloljetnike, što mu je i uspjelo.

Oscar Wilde je bio zatvoren zbog "zločina protiv prirode", koji su u tadašnjem engleskom kaznenom zakonu bili klasifikovani kao nešto malo lakše od ubistva. Apollinaire je poslan u zatvor nevin: optužen je da je bio saučesnik svom sekretaru Géryju Píéretu i da je ukrao La Giocondu iz muzeja Louvre u augustu 1911. (pokazalo se da je lopov bio Talijan Vicenzo Perugia).

“Javni prezir prema svetoj vjeri” bio je razlog zbog kojeg je Giacomo Casanova završio u ćeliji venecijanskog zatvora Los Plomos, iako je iz tog zatvora uspio pobjeći u spektakularnom bijegu. Pjesnik Dino Campana bio je tri puta uhapšen u Italiji tokom Prvog svjetskog rata jer je, sa svojim crvenim licem i plavom kosom, izgledao kao Nijemac. A kad je jedne noći 1945. zazvonilo na vratima kuće Louis Ferdinanda Celinea u Kopenhagenu, pisac je odmah pozvao policiju, ne sluteći da mu upravo policija kuca na vrata kako bi ga uhapsila zbog saradnje s nacističkim režimom.

Kroz historiju mnogi su pisci završili u zatvoru. Iz raznih razloga: krađa, kleveta, oružana pljačka, zavjera, sastavljanje elegičnih pjesama o Hitlerovoj smrti... Daria Galateria, profesorka francuske književnosti na Univerzitetu La Sapienza u Rimu, sakupila je te priče u knjizi pod naslovom „Osuđeni pisati. Pisci iza rešetaka“ u kojoj opisuje slučajeve 43 književnika, od 18. stoljeća do danas, koji su završili iza rešetaka. Rezultat je divna knjiga, eruditska koliko i laka za čitanje i puna smisla za humor, u kojoj se pojavljuju Markiz de Sade, Ezra Pound, Francis Scott Fitzgerald, Jean Genet, Chester Himes, Dostoyevski, Paul Verlaine, Jorge Semprún, Goliarda Sapienza i mnogi drugi s detaljima njihovih zatvorskih priča.

Galateria, koja je prethodno objavila knjigu pod nas,lovom „Prisilni rad: drugi poslovi pisaca“, u svojoj novoj knjizi analizira šta je za veliki broj pisaca značilo to što su se našli iza rešetaka. "Neki su otkrili pisanje u zatvoru, jer zatvor daje prednost pisanju jer je to ograničen prostor, prostor bez granica", kazala je u razgovoru za El Confidencial.

Sam Chester Himes, koji je zbog pljačke završio u vrlo teškom zatvoru, rekao je da u ćeliji mašta raste poput sekvoje. Himes je počeo pisati upravo u zatvoru, kada mu je cimer iz ćelije rekao da postoje kursevi pisanja i potakao ga da se upiše kako bi ubio vrijeme.

Jean Genet također je debitovao kao pisac iza rešetaka: dok je bio u zatvoru 1933. godine, počeo je pisati na smeđem papiru koji je morao koristiti za izradu vrećica za kruh. Kad god bi stražari primijetili, oduzimali su mu rukopise, ali on je opet počinjao. “Bilo bi teško da nisam imao radost pisati noću”, rekao je Nijemac Hans Fallada kad je bio zatvoren u zatvoru Greifswald. "Zatvor je prekrasna škola", po riječima Curzia Malapartea. I tokom zatočeništva u koncentracionom logoru Czestochowa, Giovanni Guareschi je pisao.

Jasno je da je vrijeme provedeno u zatvoru imalo dubok utjecaj na sve autore prikazane u njenoj knjizi. Verlainea, na primjer, ga je to preobrazilo do tačke u kojoj je napustio raspušten život i žarko prigrlio kršćanstvo. "Ono što me najviše iznenadilo je da je za sve žene zatvor bio oslobođenje, jer nisu morale brinuti o svojim muževima, roditeljima i djeci i imale su vremena za sebe, pa su napisale svoje memoare o vremenu provedenom u zatvoru", pojašnjava autorka.

“Onih nekoliko sati odmora koje sam u životu našla bilo je u zatvoru, samo tamo”, navodi u svojim memoarima pjesnikinja i spisateljica Louise Michel, jedna od vodećih osoba Pariške komune. Talijanka Goliarda Sapienza, pak, otišla je u zatvor svojom voljom, kao radikalan čin egzistencijalnog protesta, ali i kako bi privukla pažnju i konačno objavila svoj rad.

Jorge Semprun pripovijeda o svom zatočeništvu u koncentracionom logoru Buchenwald. "Semprún je jedan od najosjetljivijih i najosjetljivijih sentimentalan, jedan od onih koji su najviše patili zbog zatvorske situacije i patili od nostalgije", kaže Galateria. U tom smislu, Semprun je u oštroj suprotnosti s piscima kao što je Vaclav Havel, kome je komunistički režim zabranio slanje pisama sa i najmanjom naznakom humora.

Ubistvo ili pokušaj ubistva žene jedan od najčešćih zločina među piscima. Možda, kako ističe i sama Daria Galateria, zato što autori provode puno vremena kod kuće, pišući, a to gotovo neizbježno dovodi do sukoba i svađe. Činjenica je da je 10% pisaca kojima se italijanska profesorica bavi završilo iza rešetaka jer su pokušali ili ubili svoju partnerku.

To je, naprimjer, slučaj Nijemca Hansa Fallade koji je proveo neko vrijeme u zatvoru zbog otuđivanja imovine, potom u nacističkom koncentracionom logoru zbog urote protiv Führera i na kraju u azilu nakon što je ustrijelio svoju ženu. Par je bio na farmi u Carwitzu sa svoje troje djece, svekrvom i nekoliko evakuiranih od bombardiranja u Drugom svjetskom ratu kada je jednog dana, pijan, pisac ustrijelio svoju ženu. Rekli su da se radilo o nesretnom slučaju, no pretjerano ljubomorni tužitelj odlučio je da Fallada završi u psihijatrijskoj bolnici.

Paul Verlaine je završio u zatvoru jer je ustrijelio svog ljubavnika, pjesnika Arthura Rimbauda. No, teško je zlostavljao svoju ženu Mathildu: spalio joj je kosu, a njihovog tek rođenog sina udario o zid i pokušao je zadaviti.

Norman Mailer je želio biti gradonačelnik New Yorka, a u junu 1960. organizovao je zabavu za 300 ljudi kojom je najavio ulazak u predizbornu kampanju. Među zvanicama su bili bokseri, kritičari i pisci, manji političari... Utjecajni ljudi iz grada upadali su u oči nedolaskom, a već je to bacilo u loše raspoloženje Mailera koji se sukobio s nekolicinom gostiju. Zabava je bila u potpunom haosu, a oko 4:30 pisac se popeo u svoj stan. Adele, njegova supruga, primijetila je modricui na njegovom lici a Mailer je izvadio nož od sedam centimetara i udario ju dva puta: jednom u leđa i drugi put blizu srca.

Iako je policiju isprva uvjeravala da se ozlijedila padom na ostatke razbijene čaše, na kraju je priznala da je to djelo njezina supruga, pravdajući to time da je “bio u depresiji”. Mailer je zbog tog napada u zatvoru proveo samo jednu noć, ali će, kako ističe Daria Galateria, 1967. godine u zatvor otići zbog protesta protiv Vijetnamskog rata.

Tu je i slučaj Williama S. Burroughsa, dobro poznat, ali uvijek šokantan. Veliki zaljubljenik u oružje i uvijek bez novca, 1951. beat pisac odlučio je prodati automat Star 380 za koji se žalio da "puca prenisko". Dok je s grupom prijatelja čekao da kupac stigne, odlučio je da je "vrijeme za igru ​​Williama Tella." Na glavu supruge je stavio staklenu čašu, naciljao je i opalio. Kada je Joan, stara 27 godina, stigla u bolnicu, mogli su samo potvrditi da je mrtva. Burroughs je otišao u zatvor, no nakon 13 dana njegov ga je advokat uspio izvući s obrazloženjem da se radilo o nesretnom slučaju. EL CONFIDENCIAL