Godinama građena fasada Aleksandra Vučića kao tobožnjeg "faktora mira i stabilnosti" na Balkanu i vještog političkog žonglera koji istovremeno namiguje Moskvi, a podilazi Briselu i Washingtonu, čini se da doživljava svoj konačni krah. Licemjerje koje je decenijama bilo osnovni modus operandi srbijanskog autokrate napokon je ogoljeno do srži, a inicijalna kapisla koja je pokrenula lavinu i nepovratno počela stezati obruč oko njegovog režima bila je sramotna, raskošna sahrana osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića u Beogradu.

Politički rulet

Vučićeva ostavka: Restart moći ili početak kraja vladajuće imperije?

Događaj koji je trebao proći kao još jedna u nizu perfidnih unutrašnjopolitičkih igara, u kojima se najmračniji radikalski sentimenti pothranjuju za domaću upotrebu, dok se međunarodnim partnerima servira priča o modernoj Srbiji, pretvorio se u Vučićev vanjskopolitički fijasko bez presedana. Državna logistika, obezbjeđivanje vladinog aviona za prijenos tijela krvnika odgovornog za genocid u Srebrenici, te prisustvo visokih zvaničnika i Vučićevog vlastitog sina u prvim redovima, jasan su pokazatelj svijetu da Srbija pod Vučićem nije nikakav evropski partner, već utočište za rehabilitaciju ratnih zločina.

Vrhunac licemjerja pred očima svjetske javnosti

Koliko je Vučićeva politika ogrezla u cinizmu najbolje je demonstrirao njegov nedavni nastup na CNN-u kod Fareeda Zakarije. Pritisnut neugodnim pitanjima, Vučić je pred milionskim auditorijem izveo predstavu kakvu domaća javnost gleda već godinama. Državni avion za prijevoz osuđenog ratnog zločinca pravdao je tobožnjim "pristojnim i civiliziranim obezbjeđivanjem logistike kao za svakog drugog", a prisustvo rođenog sina minimizirao je floskulom o "privatnom izboru slobodnog građanina".

Kada je shvatio da racionalno opravdanje ne postoji, Vučić je posegnuo za svojim omiljenim oružjem, a to je bezočno relativiziranje i patetika.

Pitanje o rastu nacionalizma i slavljenju genocida pokušao je skrenuti na druge teme, glumeći žrtvu podsjećanjem na incident u Potočarima 2015. godine. Taj kontrast – gdje se pred zapadnim kamerama kune da "žali zbog ubijenih Bošnjaka" i da je spreman "ponovo pognuti glavu", dok istovremeno u Beogradu organizira defile za implementatora tih istih zločina – predstavlja samu definiciju političkog licemjerja.

"Putinov recept" za gubljenje legitimiteta

Da stvar bude gora po Vučića, njegov manevar s podnošenjem ostavke na mjesto predsjednika države nije zavarao nikoga. Kako je precizno secirao austrijski Der Standard, riječ je o potpuno besmislenoj predstavi koja samo potvrđuje autoritarnu prirodu režima i brutalno gaženje Ustava.

Vučić jednostavno prepisuje "Putinov recept" rotacije moći, pripremajući se da s predsjedničke pređe na premijersku fotelju, zadržavajući sve konce vlasti u svojim rukama. Njegova tvrdnja na CNN-u da je on "demokrata koji poštuje volju naroda" zvuči tragikomično u zemlji u kojoj su institucije zarobljene, a mediji pod potpunom kontrolom.

Pozadina partnerstva

Britanska firma i Netanyahuov advokat: Ko je vlasnik izraelskog projekta dronova u Srbiji?

Međutim, ovaj put predstava ne prolazi bez posljedica. Obruč se nezaustavljivo steže, kako izvana, tako i iznutra.

Zid srama i međunarodna izolacija

Na vanjskopolitičkom planu, Vučić je izgubio tlo pod nogama. Čak je i Evropska narodna stranka (EPP), grupacija koja je godinama sramotno žmirila na gušenje srbijanske demokratije zarad tobožnje geopolitičke stabilnosti, bila prisiljena reagirati. Scene slavljenja genocida na Mladićevoj sahrani bile su previše čak i za njegove dojučerašnje zaštitnike u Briselu. Odluka Političke skupštine EPP-a da pokrene preispitivanje statusa Srpske napredne stranke (SNS) predstavlja jasan znak da su Vučiću evropska vrata počela da se zatvaraju pred nosom. Više nema skrivanja iza protokola. Tolerancija Zapada, koju s pravom kritizira Der Standard podsjećajući na nekažnjeno nasilje režima nad demonstrantima i teroristički napad na Kosovu, došla je do svog kraja.

Istovremeno, unutrašnji front za Vučića postaje sve opasniji. Dok on trguje radikalskim mitovima, na političku scenu stupila je nova snaga. Studentska lista, proizašla iz masovnih građanskih protesta, prema anketama već dostiže 37 posto podrške i ozbiljno diše za vratom SNS-u (48 posto). Čini se da dobar dio građana Srbije jasno poručuje Vučiću da ga više ne želi.

Sahrana Ratka Mladića ogolila je Vučićev politički paradoks do krajnjih granica. On više ne može sjediti na dvije stolice. Pokušaj da se Zapadu proda kao mirotvorac, a domaćim ekstremistima kao vrhovni zaštitnik zločinačkog nasljeđa, konačno ga je doveo u slijepu ulicu. Politički obruč, satkan od zgađenosti međunarodne zajednice, gubitka podrške u Evropi i narastajućeg unutrašnjeg otpora, steže se sve jače. Maske su pale, a Vučićeva autoritarna kula od karata nikada nije bila na nestabilnijim temeljima.