Trideset godina nakon Dejtonskog sporazuma, Bosna i Hercegovina i dalje je zarobljena između etničkih tenzija i institucionalne paralize. Stoga rasprava u organizaciji Pododbora za Evropu unutar Komiteta za vanjske poslove Zastupničkog doma američkog Kongresa, na saslušanju o situaciji na Zapadnom Balkanu pod nazivom Put ka stabilnosti na Zapadnom Balkanu, na kojoj je od plaćenog hrvatskog lobiste Maxa Primorca spomenut "muslimanski element" kao faktor nestabilnosti, predstavlja fašizam u svom izvornom endehazijskom obliku.

Max Primorac Bosnu i Hercegovinu opisuje kao "propalu državu" i poziva na završetak "postdejtonske katastrofe izgradnje države". Primorac implicira da trenutni politički okvir nije održiv te da je potrebna duboka reforma kako bi se osigurala funkcionalna i prosperitetna država. U prevodu – KONFEDERACIJA!

Njegovi stavovi, koji upozoravaju da State Department treba prekinuti napore za stvaranje centralizirane države koju "dominantno vode muslimani", predstavljaju islamofobične izljeve bijesa zbog, po njemu, popustljive politike Washingtona u tom pogledu. Argumenti da su zbog toga Srbi motivisani na separatizam, a Hrvati diskriminisani u izboru svojih predstavnika, jasno odražavaju želju za ukidanjem države Bosne i Hercegovine po osnovu navodne opasnosti od političkog vodstva "opasnog muslimanskog elementa" kao faktora nestabilnosti Zapadnog Balkana, Evrope i Amerike općenito.

Gospodina Primorca bi trebalo podsjetiti da je upravo bojazan od centralizacije koja bi ugrozila prava manjinskih zajednica bila paravan Beogradi i Zagrebu za formiranje etničkih teritorijalnih cjelina tzv. Herceg-Bosne i tzv. SAO oblasti u Bosni i Hercegovini još 1991. godine, kada nije bilo govora o sukobu. Dakle, Srbi i Hrvati su prije 30 godina, ali i danas, saglasni da ne žele demokratiju u njenom izvornom obliku "jedan čovjek - jedan glas", jer ne vjeruju u dobre namjere Sarajeva, koje tada nisu bile plod sukoba već težnje Beograda i Zagreba za mentorstvom nad Bošnjacima i samim tim upravljanjem Bosnom i Hercegovinom. U 30 godina Beograd i Zagreb su taj problem nastojali riješiti silom, odnosno svođenjem Bošnjaka genocidom na statističku grešku u oblastima na koje polažu svoje "sveto" pravo. Balansiranje između funkcionalne države i poštivanja etničke ravnoteže, prema Primorcu, Dodiku i njihovim mentorima u Beogradu i Zagrebu, podrazumijeva da sve što traže Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini mora biti prihvaćeno - ili nema države Bosne i Hercegovine.

Naravno da svaki pristup eventualnim ustavnim reformama koji zanemaruje ustavne mehanizme zaštite konstitutivnih naroda može produbiti tenzije i destabilizovati zemlju. No, isto tako, davanje ekskluzivnog prava veta svim etničkim zajednicama u Bosni i Hercegovini već 30 godina drži ovu zemlju zaleđenom u ratnom konfliktu koji još traje samo na verbalnoj osnovi i prijeti da svakog časa preraste u ozbiljan sigurnosni problem koji, sa sponzorima izvana, može ponovo biti krajnje brutalan.

Politika inaćenja, u kojoj jedna strana dobija samo kada ona druga gubi, nije nas za 30 godina odvela nigdje. Ono što kod slučaja Primorac frapira, zabrinjava i čudi jeste činjenica da se i iz Zagreba zatvaraju vrata napretka Bosni i Hercegovini kao državi u kojoj Bošnjaci barem na papiru čine ravnopravnu etničku zajednicu. Dok se Bosna i Hercegovina nosi s izazovima koje pred nju stavlja moćna Ruska Federacija, dotle se Hrvatska trudi zabiti nož u leđa svom susjedu pozivajući se na motiv "opasnog muslimanskog elementa", nadajući se da će u procesu dezintegracije zemlje od Bosne i Hercegovine otkinuti svoj dio. To znači da je famozni sporazum iz Graca od 6. maja 1993., kojeg su sklopili ratni zločinci Boban i Karadžić uz znanje Tuđmana i Miloševića, i dalje aktuelan.

Dilema ostaje da li su u Hrvatskoj i u HDZ-u BiH svjesni da se Primorčeva retorika o "katastrofi izgradnje države" može interpretirati kao poziv na snažnu centralizaciju ove zemlje ili, u najmanju ruku, na ponovno biranje člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda koji će doći iz neke građanske opcije. Da li takav politički narativ odgovara hrvatskom narodu u BiH ili samo Draganu Čoviću, koji na nivou arogancije rimskog imperatora ironično ponavlja svoje floskule o "legitimnom predstavljanju", a godinama radi na aktivnoj etničkoj segregaciji Hrvata od Bošnjaka i koči zemlju, zajedno sa Dodikom, na putu ka euroatlantskim integracijama?

Realnost je da BiH zahtijeva uravnotežen pristup: reforme i kretanje ka unitarnoj državi moraju biti usmjereni ka efikasnijim institucijama i ekonomskom razvoju, a ne ka etničkoj dominaciji, jer to nije cilj. Jedina održiva opcija za budućnost BiH je kombinacija institucionalne modernizacije, poštovanja ustavnih mehanizama i promovisanja građanskog identiteta koji nadilazi etničke podjele. Status quo neće riješiti dugoročne izazove zemlje i povećat će rizik od izbijanja sukoba. Reformama treba težiti, ali one moraju biti inkluzivne, transparentne i osmišljene tako da svaka zajednica osjeća da su joj prava zaštićena.