Rijetko se dešava da se sve partije u Turskoj saglase o nečemu. Doduše, to se ponekad događa kada je riječ o izrazito jasnim pitanjima od nacionalnog interesa, ali redovno bez Demokratske partije naroda (HDP). Međutim, ovoga puta i HDP upotrebljava istu riječ za opis ubistva svoje aktivistkinje Deniz Poyraz u provincijskom sjedištu partije u Izmiru – provokacija. No tu počinje i završava narečena saglasnost, ali o tom potom.

Prošlog četvrtka, 17. juna, oko 11 sati prije podne, ubica se dovezao taksijem ispred zgrade u kojoj se na drugom spratu nalazi sjedište provincijskog odbora HDP-a u Izmiru. Ne našavši nikog osim tridesetosmogodišnje aktivistkinje HDP-a, koja je tog dana zamjenjivala svoju majku na poslu čaj-kuharice, ubio ju je hicima iz pištolja, a ostatak municije potrošio na pucanje ka ulici kroz prozore. Onur Gencer, kako je ubica identificiran kasnije, ubrzo je uhapšen na licu mjesta. Prve njegove izjave koje su procurile u medije bile su da je to uradio iz mržnje prema terorističkoj tzv. Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) i da je sam, odnosno da iza sebe nema nikakvu organizaciju.

Sve su partije, bez oklijevanja, najstrožije osudile ovaj zločin, upotrebljavajući spomenutu riječ – provokacija. Međutim, očigledno je da se definicija te riječi razlikuje. Zvaničnici HDP-a nisu sačekali ni da se Denizino tijelo ohladi da bi iskomunicirali kako odgovornima smatraju Vladu, državu i predsjednika, a naročito za buduće događaje. Da, događaje koji će uslijediti. Dosta čudno poimanje provokacije. Naime, kao da su željeli kazati da će na provokaciju reagirati.

I zaista, uslijedili su napadi i pokušaji napada (molotovljevim koktelima) na sjedišta Partije pravde i razvoja (AKP) u Diyarbakıru, Ağrıju, pa i na pojedine zvaničnike vladajuće partije.

Narativ koji je ubica htio uspostaviti insistiranjem na “samoći” ne kupuje niko. HDP-u, koji bi da zločin pripiše vlastima, opet je na meti ministar unutrašnjih poslova Süleyman Soylu najveći trn u oku PKK-a – iz očiglednih razloga – a drugi, uključujući tursku javnost, zato što je ta priča izlizana i što se uvijek ispostavi netačnom. Navest ću samo dva primjera “prodaje” teorije “vuka samotnjaka”: ubistvo novinara Hranta Dinka januara 2007. godine i ubistvo ruskog ambasadora Andrea Karlova 2016. Iza oba je stajala teroristička organizacija fetulahdžija (FETÖ), a spisak je, zapravo, prilično duži.

KANCELARIJE SU BILE PRAZNE

Još jedna okolnost podiže obrvu glede zločina prošlog četvrtka: Činjenica da su kancelarije bile prazne. Kopredsjednik HDP-a Mithat Sancar natuknuo je nešto o odgođenom sastanku na kojem bi bilo četrdeset ljudi. Ta slučajnost ili “slučajnost” veoma podsjeća na teroristički napad 20. jula 2015. godine, kada je u Suruçu bombaš samoubica pobio silnu mladež, a prisustvo vrha HDP-a bilo otkazano u posljednjem trenutku. Kao i narativ “vuka samotnjaka”, tako i te “slučajnosti” svrstavaju se u dobro poznati modus operandi.

U svakom slučaju, i prije zaključenja tek započete istrage jasno je da se ubica dugo pripremao za ovaj zločin. Upisao je kurs stranog jezika u istoj zgradi, kako njegov ulaz u zgradu, koja je pod permanentnom zaštitom policije, ne bi izazvao sumnju. Da istraga mora biti temeljna i otkriti sve veze i pozadine ubice, prije svega je u interesu Turske. “Najoštrije smo osudili provokativni napad u Izmiru, osuđujemo ga i osuđivat ćemo slično. Vjerujemo da će se otkriti svi kontakti i veze uhapšenog počinitelja i da će on dobiti najtežu kaznu”, izjavio je predsjednik Erdoğan.

Da je HDP političko krilo PKK-a, ne vidi samo onaj ko neće. Paradoksalno, ali istinito, HDP se ni ne trudi mnogo da to sakrije. Dženaza Deniz Poyraz, kojoj je prisustvovao, osim visokih zvaničnika partije, i gradonačelnik Izmira Tunç Soyer, nije prošla bez provokacija kada su prilježni aktivisti htjeli pokriti tabut PKK zastavom. Međutim, činjenica da je partija produžena politička ruka terorista mora se razdvojiti od nasilja u kojoj je kao žrtva pala (žrtvovana?) mlada žena i ono se jasno mora osuditi, baš kao što je urađeno. S druge strane, ne bi bilo pametno ni objektivno status žrtve proširiti na partiju zbog tog zločina, jer to je željeni efekat HDP-a.

“Dosadno” pitanje na koje odgovor mora dati kičmu logike takvim događajima jeste, kao i uvijek, Cui bono, ili kome u prilog? Bolno je očigledno (i) u ovom slučaju da se bilo kakva korist od ovog (u osnovi besmislenog) ubistva ne može pripisati Turskoj vladi, a upravo su napori zvaničnika HDP-a od prve sekunde nakon događaja da tu kičmu logike iskrive, odnosno slome, sve u horu s petokolonaškim segmentom društva, koji na svaki teroristički napad reagira sintagmom “država ubica” uz terciranje gangstera iz Dubaija. Zapravo, Sedat Peker otišao je najdalje u pumpanju predviđajući nove napade te vrste i pozivajući svoje sljedbenike da ne izlaze na ulicu. Da li su razbojniku “hendleri” iz Pennsylvanije i/ili Langleya diktirali tvitove koje dnevna krpa Cumhuriyet uredno prenosi?

Kad već spomenuh jutjubera Pekera, u tekstu od ponedjeljka, 21. juna, Nedim Şener, kolumnista Hürriyeta, piše: “Da li su takozvani branitelji demokratije, ljudskih prava i zakona popularizirali video Fırata Şişmana kao što to čine s videozapisima mafijaškog kolovođe?

Nisu, ne mogu. Sve što čine jeste ili saučesništvo u zločinu ili jednostavno šute.”

PROVOKACIJE SE NASTAVLJAJU

O čemu je riječ? Fırat Şişman, također poznat po nomme de guerre Özgür Gabar, jeste PKK terorist, teško povrijeđen i uhvaćen 8. aprila, spašen zahvaljujući donacijama krvi turskih vojnika koji su učestvovali u akciji. Videosnimci njegovog razgovora s istražiteljima, u kojem, u suštini, saopštava očigledne činjenice, poput fakta da PKK nikog nije toliko oštetio koliko Kurde, da je podrška naroda na nivou nule, da rukovodstvo PKK-a ne daje ni pet para na žrtve, da je PKK u posljednjih pet-šest godina pretrpio nenadoknadive gubitke (izgubio rat koji četrdeset godina pokušava nametnuti turskoj državi), te da je PKK alat imperijalizma, objavljeni su na medijskim sajtovima i kruže društvenim mrežama. Riječju, poziv nižim i srednjim ešalonima PKK terorista da kapituliraju.

E sad, Fırat Şişman nije bio “redov” u PKK hijerarhiji. Naprotiv, od kada je prije 25 godina kidnapiran od PKK-a, kada je imao jedanaest godina, Şişman se penjao na tim ljestvicama. Nakon što je bio tjelohranitelj i desna ruka Muratu Karayilanu, osnivaču PKK-a, koji ga je zvao “sinom”, terorističku karijeru završio je 8. aprila u provinciji Şırnak komandirajući stotinom od 250 naoružanih PKK terorista, koliko ih je (pre)ostalo unutar granica Turske. Poanta je: nije isto kada očigledne činjenice saopštava vlast i/ili analitičari, nego kada to dolazi od visoko pozicioniranog operativca “insajdera”. PKK je na izdisaju i samo čudo ga može spasiti. Možda čudo u vidu haosa u zemlji?

Sve gore napisano treba staviti na pozadinu vijesti objavljene u ponedjeljak, 21. juna, da je Vrhovni sud Turske prihvatio optužnicu kojom Bekir Şahin, glavni javni tužilac Vrhovnog apelacijskog suda, traži zabranu Demokratske partije naroda, odnosno HDP-a. Preciznije, optužnica traži zabranu političke djelatnosti za približno 500 članova stranke i suspenziju njenog bankovnog računa.

U martu ove godine optužnica je poslata nazad tužiocu na doradu. Proces koji će se voditi bit će dug i nije stvar čije se razrješenje očekuje za mjesec-dva. Izmirski zločin, koji je prethodio prihvatanju optužnice, trebao je poslužiti za veći haos. Šumovima i zagađenjem informativnog prostora HDP će sasvim sigurno nastaviti provokacije i pokušati izazvati haos. Međutim, Fırat Şişman u pravu je i stoga je njegovo svjedočenje nepopularno među “takozvanim braniteljima demokratije, ljudskih prava i zakona”. PKK je izgubljen slučaj, a samim tim i HDP, koji se uvijek oslanjao na teror i prijetnje koje joj je (u izbornom procesu) teroristička organizacija pružala.

Optužnica i proces dodatno će, u očima beslovjesnih i manipulativnih stranih medija, dati oreol “žrtve”. Očekujem poplavu medijske balege sa Zapada na tu temu. Međutim, bilo koja zemlja tog istog Zapada partiju koja je, u suštini, projekt terorističke organizacije, a dokaza za to je previše, zabranila bi da ne trepne.