Da na početku razjasnimo vrlo bitna značenja iz samog naslova ove posve neobične knjige pjesama: Zìndān (tur., perz.) – tamnica, haps, hapsana, zatvor; Karamonte – kovanica iz riječi Kara (turski: crn) i monte (latinski: planina, gora), u simboličnom značenju nakaradno, neprirodno, zločinačko, miloševićevsko-momirovsko-milovsko strašno i odvratno – nešto kao karakondžula (avet, strašilo koje po narodnom vjerovanju noću napada i jaše ljude).
Sjećanje na Karamonte zbirka je pjesama koja je nastala tokom i nakon silnih patnji i stradanja, kršenja elementarnih ljudskih prava članova, simpatizera i rukovodstva SDA Crne Gore, kroz policijske racije, hapšenja, fizička i psihička maltretiranja, mučenja, iznuđivanja iskaza i priznanja, izricanje nezakonitih presuda i sl. I ne samo njih, i ne samo na simboličkoj ravni, već i gotovo cjelokupne bošnjačke populacije u Sandžaku jer je kroz različite oblike policijskih tortura prošlo preko osamnaest hiljada ljudi.
Općepoznato je iz historije književnosti da okrutna vremena pod okrutnom vlašću iznjedre najneočekivanije, najzamršenije te najpotresnije teme, fabule i suštine. U tom smislu knjiga Haruna Hadžića potresno je svjedočanstvo o vremenu bezumlja, nacionalšovinizma, te ostrvljenim mitomanskim avetima najružnijih stranica balkanske povijesti.
Zatočenička književnost ili zatočeničko pismo jedan je od najzanimljivijih fenomena bošnjačke književnosti na kraju dvadesetog i prvih desetljeća dvadeset i prvog stoljeća. Zatočeničko pismo dokumentarni je iskaz o individualnom i kolektivnom užasu, torturama, mučenjima i razaranju ljudskih psiha koje ostavljaju posljedice i nakon zločina. U najboljim ostvarenjima ovog poetskog pisma etika i estetika uspjele su istisnuti mržnju, osvetoljubivost i nacionalnu ostrašćenost da bi se realizirali u mnogostruko angažirane i opominjuće književne tekstove.
Knjiga Mali logor Amira Talića, pjesnika iz Sanskog Mosta, koga su srpski agresori 1994. uhapsili, u montiranom procesu osudili i zatočili na trinaestomjesečnu robiju, objavljena 1997. godine, prva je knjiga te vrste u postratnoj bošnjačkoj književnosti. Najveći broj pjesama za ovu knjigu Talić je uspio napisati u hangarima dobojskog zatvora. Ta je činjenica poveznica s knjigom Haruna Hadžića Sjećanje na Karamonte jer je i on većinu pjesama zapisao u zatvoru “Nikoljac” podno Obrova, u Bijelom Polju, tokom dvadeset i tri mjeseca zatočeništva. Druge su njihove poveznice tzv. montirana krivica, krivica bez krivice, apsurdnost optužnice, surovost i raznovrsnost načina mučenja.
No vratimo se Sjećanju na Karamonte. U ovoj knjizi najizrazitija su tri tipa pjesama: Pjesme u kojima se rimovanim katrenima pjeva priča, metafizičko-religiozna lirika te pjesme ispisane modernim nerimovanim stihom.
Pjesme u kojima se rimovnim katrenima “pjeva priča” (Posjeta ministru pravde Filipu Vujanoviću, Hapšenje, Isljeđivanje, Strijeljanje, Medijska hajka, Istraga, Optužba i suđenje, Objavljivanje presude, Moja Lejla, Himna Sandžaku) pune su slika koje nizanjem grade epsku sagu od trenutka hapšenja, izoliranja, ispitivanja, prijetnji, ucjena, mučenja, osude do oslobađanja. Pjesnik iznimnim darom opažanja pjeva svoju priču, a svu njegovu agoniju čitalac prolazi zajedno s njim promatrajući pomalo naturalističke i ekspresionističke opise mučenja i psihičkih tortura bez uljepšavanja i bez pretjerivanja (Da mihi factum dabo tibi ius).
Označene pjesme karakterizira osjetilna vizualnost koja se izražava svojim, vlastitim, slikovnim, oblikovnim znakovima. Takvim poetskim postupkom povezuje se tjelesno, vanjsko oko, odnosno doživljaj prostora, s duhovnim ili unutarnjim doživljajem vremena. Epistemološka vizualnost kao oblik percepcije zbilje u koju subjekt u svoj doživljaj ili izraz unosi lično znanje, odnosno neznanje o predmetnom svijetu predočava nam da je subjekt na rubu postojanja, da nije kriv za ono za šta se optužuje i to je njegova primarna misao, primarni osjećaj i identitet. Također, treba naglasiti da su pjesme ovog tipa monološki ustrojene, a monologičnost ima retrospektivan karakter; lirski subjekt pjeva priču o svom stradanju koje se u trenutku kada pjevanje počinje već dogodilo, ali se reinkarnira u sadašnjosti kao opomena da se više nikad i nikome ne dogodi, ali i kao čin koji pred prijetnjama novog zlovremena pokazuje da “nema kapitulacije, odustajanja od savjesti, od morala, od humanizma, od pravde, od čovječnosti, od ljudskog dostojanstva, od protesta”, od sebe samog.
Pjesme koje počivaju na islamskoj filozofiji i tradiciji (Zaljubljeni rob, Veličina grijeha, Kako da ti objasnim, Čekajući pravosnažnost presude) čine poseban segment Hadžićeve knjige. Njih odlikuje višeznačnost, izbrušenost filozofskih spoznaja, ali i pozivanje na vjeru i na sabur. U ovim pjesmama, pored upotrebe slobodnog stiha, pronalazimo različite metatekstualne utjecaje narodne lirike, gazela, ilahije i kaside. Hadžić u pjesmama te tematike i te inspirativne osnove uspijeva ostvariti osoben sistem mišljenja oslonjen na sandžačku leksiku.
Pjesme ispisane modernim nerimovanim stihom (Čelo moga oca, Tajanstvena riječ, Sanjam – dakle postojim, Moj babo je bio partizan, Tajna voza 671, Moje najbolje godine), tematski raznovrsne, karakterizira misaona dubina, preciznost u iskazu, orijentalna stišanost u ritmu, intelektualna zebnja pred vremenom i društvom koje se nije oslobodilo svog rušilačkog karaktera.
Knjiga Sjećanje na Karamonte tematski je u znaku historijskog usuda Bošnjaka, zla i nepravde, u kriku i grču, u lamentaciji i inkantaciji. Hadžić je svoj pjesnički glas usmjerio protiv različitih oblika represije, tortura, zla, jer se na Balkanu još uvijek kvazipolitičke elite salonski odnose prema nacionalšovinizmu, kršenju elementarnih ljudskih prava. Akademske i duhovne elite, a ne samo političke, koketiraju s vrlo problematičnim idejama i likovima iz recentne prošlosti. Viktimologija je i dalje omiljena nenaučna disciplina. Mrtvi se ubijaju po drugi, treći i ko zna koji put. Preživjeli, a osakaćeni, vrijeđaju se javnim, medijskim interpretacijama, reinterpretacijama, krivotvorenjem događaja, procesa i njihovih posljedica, a najpogubnije od svega jeste što agresijske oligarhije sopstvenom narodu serviraju laž da su za sve krivi oni drugi, oni drugi zli i prljavi, jer i kakvi bi mogli biti kad su već drugi i drukčiji?! Povratak u normalu, povratak vrijednostima koje karakteriziraju moralan i civiliziran svijet, međutim, vrlo je kompleksna aktivnost. Što barbari mogu upropastiti za kratko, civiliziranima za popravak trebaju decenije i stoljeća...
Biografija Haruna Hadžića
Harun Hadžić rođen je 1954. u Rožajama i jedan je od osnivača i prvi predsjednik SDA Crne Gore. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu i Pravni fakultet u Sarajevu. Doktor je pravnih nauka, univerzitetski profesor, a od oktobra 2019. godine penzioner. Na montiranom političkom suđenju u Bijelom Polju 1994. godine, u policijskoj akciji “Lim”, za koju su zeleno svjetlo dali tadašnji crnogorski predsjednik Momir Bulatović i premijer Milo Đukanović, uhapšen je i osuđen na sedam godina zatvora. U pritvoru je proveo 23 mjeseca, od toga, u samici sedamnaest mjeseci. U tom je periodu, ko i svi drugi utamničenici (kompletno rukovodstvo SDA Crne Gore), bio izložen strahovitim psihofizičkim mučenjima, torturama, vrijeđanju na nacionalnoj i vjerskoj osnovi. Po žalbama optuženih, Vrhovni sud Crne Gore odbio je 19. decembra 1995. godine sve optužbe na račun optuženih i pustio ih na slobodu. Nakon izlaska na slobodu, optuženi su tužbom protiv države Crne Gore tražili i po presudi Osnovnog suda u Podgorici ostvarili novčanu naknadu za neosnovano lišenje slobode, dok za mučenje i pretrpljene fizičke i psihičke patnje nisu ostvarili nikakvu naknadu, što svjedoči o dvostrukom moralu pravne države u Crnoj Gori.
PJESME IZ ZINDANA
MOJ BABO JE BIO PARTIZAN
I dan-danas
Kad mi spomenu partizane
Pravo da vam kažem
Meni se to dopadne
Jer vidim siluetu mog oca
Omladinca i Titovog borca
Vojnika Sedme crnogorske brigade
Kako razgoni švapske armade.
A, ovako je počelo:
Najprije su na Kacuberu
Odbranili Rožaje od četnika
Zatim su iz grada prognali Talijane
Pa se onda moj babo uključio u partizane.
Pričao mi je – rahmet mu duši
Da je nosio šarac
I imao pomoćnika
Da mu je komesar čete bio
Raičević Milonja iz Berana
A delegat voda Delević Stana
I da su se iskreno borili
Protiv njemačkih dušmana.
Pričao mi je
Da je osam puta išao u bombaše
Na bunkere kod Ustiprače
Napadao njemački oklopni voz
Na pruzi Višegrad - Sarajevo
Da je tu poginuo Brahim Hamzin
Iz Balotića
Da su ga u šatorsko krilo umotali
I na liniji fronta ukopali.
Pričao mi je
Da je promrzlih nogu
Prešao preko Trnova
Preko snježnog Igmana
I da je bio svjedokom
Oslobođenja Sarajeva.
I pričao mi je – Allah mu dobro dao
Da je dolinom Sane vojevao
Da je pjevao o karlovačkoj Dugoj Resi
Da je pratio vijesti Radio Londona
O stanju na istočnom frontu
I o iskrcavanju u Normandiji.
Potom je prošao Zagreb
Stigao do Zidanog Mosta
Bio očevidac predaje
Njemačke soldateske
I dobio medalju zasluga za narod.
Nadao se je -
Rekao mi je,
Da više nema ni četnika ni ustaša
Ni Bjelogardejaca ni Nedićevaca
Ni Ljotićevaca
Ni petokolonaša...
I da oni neće doći nikad više
- Jer ako dođu, rekao mi je
Nama se dobro ne piše.
Često mi je ponavljao
- Svi treba da volimo rodnu grudu
A ne da bježimo za Tursku
Niti da prizivamo “majku” Rusku
I nikom ne treba vodu da natrunimo
Već na babovini da slobodno živimo.
A kada su počeli zemlju da ruše
Za koju on nije žalio da pogine
Agresiju na Bosnu da vrše,
Genocid da čine,
On se čudio i kroz suze govorio:
- Allahu krasni
Ja ovo ne mogu da objasnim.
PRIJATELJ UDBOVAC
U neko doba toga dana,
Ili, te noći,
(ćelija je bila pod zemljom
izgleda nekakvo još Titovo ratno sklonište,
pa nisam mogao znati da li je dan ili noć)
otvoriše se vrata moje ćelije.
Ulazi čovjek četrdesetih godina,
“prijateljskog” izgleda,
s osmjehom na licu,
primjećujem, fali mu jedan očnjak,
u rukama nosi neku podebelu fasciklu...
i olovku..
Ja ćutim, gledam, i ne mičem se...
On sjede na, od trske ispletenu, fotelju
(koju su ubacili
dok su me radi mučenja premještali
iz jedne u drugu pogodniju ćeliju)
I započe priču:
Ko ste vi gospodine...?
kako se zovete...?
odakle ste...?
a..., zašto ste ovdje...?
ko vas je doveo...?
Au, kakvi ste
koliki su vam podočnjaci
šta vam je to po licu...?
Je li vas neko, možda... tukao?
da vam nisu elektro-šokove stavljali...?
pa vi izgledate kao da ste iz groba ustali,
hoćete li da pozovemo ljekara...?
Znači, sami ovdje provodite vrijeme?
između četiri zida,
kao sužanj,
bijela dana ne viđate,
I ko zna kad ćete izaći iz ove rupe...?
Možda nikada... ha...?
Vidite li, kako ste blijedi,
iscrpljeni,
treći dan ništa ne jedete, je li,
niti pijete,
niti spavate...
Dehidrirat ćete, gospodine,
narušit ćete zdravlje...
Imate li roditelje...?
ženu...?
djecu...?
Ma, vi, bre, treba odmah kući da idete,
treba porodici da se vratite,
vi ste njima potrebni.
Znate li vi, uopšte, gdje se nalazite...?
E, ovo vam je Foča, druškane, Srbinje
Republika Srpska...
Znate li vi gdje je to...?
Znate li koja su doba noći...?
Šta mislite da pozovemo Aliju da vam pomogne,
Ha, ha, ha...
Deder, mućnite malo glavom,
otrijeznite se...
A, stvarno, recite mi, šta vam bi
da ustanete protiv države...?
SRJ...?
Šta vama, srbima muslimanske vjere, fali...?
Hoćete islamsku državu, je li...?
Hej, kud ste se vi to zanijeli,
’ajde odredite strane svijeta,
zauzmite azimut,
pravac kretanja,
recite – odakle dolazite
i kuda idete,
recite koje su vam namjere...?
’Ajde, sve mi ispričajte,
ili napišite - kako volite...?
evo vam papir i olovka
i predajte mi kad ponovo dođem...
E, moj prijatelju
gadne stvari se događaju,
evo – vas i vaše kolege su doveli u Foču,
naravno i vaše porodice su tu
na razmjenu – za zarobljene Srbe,
koje drže Alijini mudžahedini,
a možda su planirali i da vas likvidiraju...?
Ko zna...?
Naši stari su govorili -
kad nastupe nemirna vremena -
nema pravde,
nema zakona,
sve ide naopako,
jači- kači,
slabiji i nedužni strada...
Ko vas pita jeste li krivi ili ne...?
Vidi, vidi, šta su vam uradili, majku im četničku,
Kako su vas izmučili,
Ali, ne bojte se, prijatelju,
ja sam iz De-Bea,
ovi što su vas kidnapovali, otišli su,
sada ste kod državnih organa Crne Gore,
Sad ste na sigurnom...
Znate, ja želim da vam pomognem,
ne dozvoljavam da vas tjeraju na ratište,
na razmjenu...
ne, ne...
Samo, gospodine, morate sve da mi ispričate,
posebno to o državi Sandžak, znate...
U protivnom ubiće vas ovi četnici,
uništiće vam porodicu,
sve,
oni nemaju milosti...
predaćemo vas njima ponovo.
Zamislite i porodicu su vam doveli,
i oca starog i bolesnog,
i majku,
i ženu i djecu...
stvarno su idioti...
Ali, ne brinite,
ne dam ja da ih maltretiraju,
ne, ne, sve ide po zakonu,
Upravo ih sada kriminalistički obrađuju,
tu su u susjednoj prostoriji...
to što se čuje neka vriska,
nije to ništa,
to je uobičajena stvar...
Znate...
Meni morate vjerovati gospodine,
ja sam vam prijatelj,
zovem se Dragan,
moji su bili partizani,
i svi su izginuli,
neki od četnika, neki od ustaša...
neke su u Bosni žive spalili muslimani,
da, da…
za vrijeme Drugog svjetskog rata...
Vjerujte, gospodine,
mi znamo da ste vi dobar čovjek,
da ste demokrata,
intelektualac...
Mi vas pratimo odavno,
od kako ste predsjednik SDA...
A i prije toga...
Vi niste bili član Saveza komunista...
jel, tako,
idete u džamiju
da, da, sve znamo...
Znamo da ste pošten čovjek...
Ali, eto, svakom se desi da posrne, u životu,
zato, sve mi ispričajte,
priznajte da vas je Alija poslao
da stvarate državu Sandžak,
da ubijate Srbe,
Priznajte sve o oružju,
o pobuni,
o planiranim likvidacijama,
o obuci vaših terorista u Turskoj,
o vašem putovanju u Ameriku,
u Njemačku,
u London i Ženevu,
u Novi Pazar,
u Sarajevo,
sve mi lijepo priznajte, gospodine...
Vidite, druškane...
ja ovdje imam vaš dosije, sve vaše govore iz Skupštine,
sve javne nastupe,
sva stranačka saopštenja,
sve je tu,
sve je snimljeno...
svi isječci iz novina su ovdje...
prisluškivani telefonski razgovori,
sve dojave,
sve... sve... sve...
Znam ja, da ste vi pametan čovjek,
da se nećete igrati glavom
i da ćete mi sve ispričati...
Au, koliko je sati, ja već moram ići,
vi ćete ostati opet sami,
naravno, ponovo će doći ovi što tuku,
to je njihov posao,
priznajte, bre i sve će biti u redu,
pomoći ćete mi da vas spasim,
da idete kući što prije,
da idete porodici,
djeci...
roditeljima...
I još nešto - batalite politiku, gospodine,
smirite se,
sjedite kući i ne budite ludi,
budite običan čovjek,
politika je opasna stvar,
zar da godinama tru’nete u zatvoru,
I ne gledate onu djecu dok rastu...
Šta kažete...?
Nećete?
Nećete da priznate...?
Nemate šta da priznate, je li...?
Kao ni kolege vam, je li...?
Dobro...
onda vas vodimo na strijeljanje,
ja htjedoh da vam pomognem,
a vi se pravite nevinašce...
Ah, znam ja vas,
svi ste vi isti,
majku vam vašu tursku...
Ustaj, idemo na strijeljanje.
SANJAM, DAKLE – POSTOJIM
Noćas mi se čini
Da bih umio napisati pjesmu
Onako iz revolta
U nekoliko poteza
Evo samo nekoliko teza
Koje sam ispisao po zidovima samice broj trinaest:
- Ne slažem se, dakle - postojim,
- Protestvujem, dakle – postojim,
- U samici sam, dakle – postojim,
- Pjevam, dakle – postojim,
- Negiraju me, dakle – postojim,
- Sanjam, dakle – postojim...
- ..
- ..
- Itekako postojim...
MOJA HIDŽRA
Ni deve krotke
Ni Ebu Bekra druga
Ni hazreti Alije da pred mač ljuti stane
Ja, rob Božiji,
Koji za uzora imam Pejgambera,
Tražim tajnu...
A konjanici za mnom u potjeru se dali
Pećine nigdje da se sklonim
ni paukove mreže da me zaštiti
ni golubice jaje da snese
da gonioce s puta skrene
u pustinji nepreglednoj
Harun a.s. nije shvatio barata Musa-a
i šta znači zlatno tele
a Musa a.s. nije shvatio
zašto je hazreti Hidr porušio zidove kuće
i nije shvatio – kako se može
ploviti lađom probušenog dna.
Malenog Jusufa prodadoše rođena braća
a on kad odraste oprosti im
napoji ih i nahrani.
Ja, siromah, u Ahiri-zemanu,
čujem zov -
hej putniče namjerniče, griješniče,
ti ni užinu spremio nisi,
za dugo noćno putovanje
a hoćeš da ti tajna bude otkrivena,
u zatvorskom itikafu,
baš tu gdje se dva mora dotiču
- more slobode i more neslobode.
***
Ne zaboravi -
Poslanik ti je uzor u svemu,
zato hajde,
u svom vaktu hidžru učini,
hidžru - iz neistine u istinu.
ČELO MOGA OCA
Na čelu moga oca
sve je zapisano - i romani
i pripovjetke
i pjesme krajišnice
i rat i mir
i kosovski bojevi
iI partizanski strojevi
i vojske i paravojske
i njegovo i moje djetinjstvo
i nas sedmoro djece
i plodne njive
iI nerodne godine
i duge zime...
i Turska
i Kavurska...
i Karadag
i Karabag...
Čitava naša istorija...
Na čelu mog oca,
mi djeca,
urezali smo svako svoju brazdu...
Sve su one dugačke,
bolne,
široke i duboke...
a najdublja,
najšira,
najduža,
najteža...
I najbolnija je moja brazda.
TAJANSTVENA RIJEČ
Pronađi onu riječ
Ako možeš
Pronikni u njeno značenje
Da bi ti bila orijentir
Izvor nadahnuća
Zračak svjetlosti
U noći bez mjesečine
Da bi te vratila u prapočetak
I povela u sigurnu budućnost.
Pronađi je
I razumi njenu poruku
Pogodi njen pravi smisao
Prijatelju,
Ne obazirući se na kratkoću života
Ne mareći za prostor i vrijeme.
U gluho doba noći
U samici
Zatvori oči
Ignoriši tamu
Pokazat će ti se strane svijeta
I hiljade riječi
I hiljade puteva
I hiljade raskrsnica...
I tada dobro pazi
Pažljivo prebroj zvijezde
Napravi razliku između crne i bijele niti
I otkrit ćeš tajanstvenu riječ
Prije nego izgrije sunce.
ZALJUBLJENI ROB
Ovdje u samoći,
najviše me mori misao o ašku...
A, znaš li ti šta je “ašk”
to je čista ljubav
to je najveća zagonetka u Božijem stvaranju
vrhunski dokaz postojanja Boga,
to je kad ti ništa “drugo” ne treba,
to je kad ništa nemaš osim čežnje,
kad si “sam”,
“siromah”,
“fakir - ul – hakir"”,
oko tebe kao da ništa ne postoji
a želja ti sve jača i jača,
to je kad voliš onom ljubavlju
koju je Stvoritelj u srce vjernika usadio.
Ibn Arebi kaže:
Sa stanovišta Božijeg Zata
može se voljeti ono što ne postoji i ono što postoji
jer, na primjer, Allah je poželio da bude spoznat
pa je stvorio stvorenja
koja je zavolio prije njihova stvaranja
i nastavio da ih voli tokom i nakon stvaranja...
I Pejgambera je stvorio iz ljubavi prema svjetovima.
Znači - Božija ljubav uvijek prethodi činu stvaranja
i traje neprekidno od praiskona do postiskona,
jer, Njegovo znanje obuhvata i nepostojanje i
postojanje,
i nestvoreno i stvoreno,
pa je sasvim “logično” da se njegova ljubav
poklapa sa Njegovim znanjem.
Dakle, Božija Ljubav prati stvaranje
ali, ona počinje od još nestvorenog
potom prati stvoreno
i traje: daimen – ebeda...
Da nije tako svijet ne bi ni “nastao”,
a, bez ljubavi bi propao...
Obavezno treba imati u vidu
da Božija Ljubav nije statična
isto kao ni Božije stvaranje
i jedan i drugi proces su neprestani
i imaju svoj redoslijed -
na početku je ljubav prema nestvorenom
koja u tom obliku traje do trenutka stvaranja
zatim se transformiše u ljubav prema stvorenom
onda uslijedi nova ljubav prema novom nestvorenom
pa nova faza stvaranja novih stvorenja
(ili faza usavršavanja postojećih stvorenja)
tako da su i ljubav i stvaranje
trajuće i neograničene kategorije,
koje se transformišu do savršenstva
- od nestvorenog do stvorenog,
od savršenog do savršenijeg
i taj proces se nastavlja i u Džennetu, i dalje...
A ljubav Njegovih robova je drugačija
ona je ograničena,
ona se može manifestovati samo prema onome što
postoji,
jer robovsko znanje je ograničeno,
ono obuhvata samo ono što egzistira,
što može da spozna i da dokuči um
i srce vjernika.
Allahu, hvala ti što je volim “robovskom” ljubavlju...
Ustvari, moja ljubav prema Tebi
Se iskazuje i kroz ljubav prema njoj
njeno ime je znak Tvog “pojavljivanja” meni.
Zato mi i nije potrebno njeno prisustvo
da bih je volio,
čak je, čini mi se, u odsustvu više volim,
ovdje u samici,
jer ja to tebe, koji Si prisutan volim
mada nastojim da razlučim
šta je u konkretnom trenutku
“objekat” moje ljubavi-
ona ili Ti koji sve stvaraš
ili oboje
ili je to, možda, jedna te ista ljubav
koju si Ti udahnuo u stvorenja,
a koja se javlja
u različitim manifestacijama.
Gospodaru moj,
Stvoritelju postojećeg i nepostojećeg,
oprosti mi ako u manifestaciji ljubavi griješim,
jer, moja ljubav prema njoj
nije ništa drugo
nego metafora robovske ljubavi prema Tebi
koji Si stvorio i mene i nju i čitav univerzum.
EH, DA UMIJEM DA PIŠEM PJESME
Ja ne pišem prave pjesme
Pripovjetke nikako
Romane katijjen
Ne što ne bih
Nego što ne umijem
Prijatelju.
Da ti pravo kažem
Ni dara nekog nemam.
Prijatelju
Ja samo spontano pričam
Kazujem onako kako je bilo
Kako su moje oči vidjele
Kako je moja duša osjetila
Kako je moja pamet opazila.
Umjesto one fraze “pričam ti priču”
Ja kažem “pjevam ti priču”
Ili, ako hoćeš obrnuto - “pričam ti pjesmu”.
Dakle,
Ja samo prenosim doživljenu odiseju
Emer koji me je zadesio
Božije određenje
Usud neizbježni
Kojeg ja pretvaram u pjesmu.
Zato je najtačnije ako kažem -
Moji zapisi su priča
Koja je složena u strofe
Da bi vizuelno ličila na pjesmu
Pa ja, ustvari, moju priču pjevam
Ma da ona u konkretnom slučaju
Najviše liči na izvještaj očevica
Ili na iskaz svjedoka sa lica mjesta
Izrečen pred nesigurnim sudom istorije.
***
Šteta što nisam neki dobar pisac
Ili pjesnik
Onda vas ne bih ovako mučio
Ne bih vas ovako davio i gnjavio
Već bih vam sve ovo
Mnogo bolje
Mnogo sažetije
Mnogo plastičnije
Ispričao i objasnio.
Eh, da umijem da pišem pjesme.
