Za bošnjačku političku kulturu izuzetno dobrodošla, iako historijski zakašnjela, izjava Abdulaha Skake o tome da je komunizam kao ideologija krajnje štetan za Bošnjake, povampirila je mnoge uspavane duhove i drugove. Iako pravih partizana, onih koji su se zaista borili u redovima Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), više skoro i nema među živima, ipak je tu čitava vojska nekadašnjih pionira malenih – bioloških, ideoloških i političkih nasljednika koji bi danas za sebe prisvojili zasluge, ali i privilegije umrlih ljudi i zamrle ideologije. Ovi samoproglašeni baštinici preuzeli su na sebe ne samo ekskluzivno pravo na štafetu antifašizma već i obavezu da održavaju neugasli plamen revolucije tako što će detektirati “nosioce neofašizma” u našem društvu. Je li potrebno i spominjati da drugovi nasljednici fašističku etiketu lijepe ne toliko istinskim fašistima koliko onima koji se usude kritizirati njihovu nehumanu bankrotiranu ideologiju?

ĐULIĆ MIRIŠE, MILA MOJA MAJKO

U tom duhu neumrle OZNA-e nastupio je i Sead Đulić, predsjednik SABNOR-a u Bosni i Hercegovini, koji je Skakinu izjavio nazvao “školskim primjerom neofašizma”, obilježavanjem “drugih i drugačijih”, čemu “svi građani” treba da se suprotstave svim legalnim sredstvima. Spomenuo je Đulić “žute i bijele trake”, ustvrdio da su on i njegovo udruženje baštinici antifašističke borbe “kao najsnažnijeg kohezionog faktora naše domovine” te nasljednici partizana i njihovog djela “bez kojeg ne bi bilo današnje Bosne i Hercegovine”. Naravno, ovo saopćenje nije prošlo bez poziva da je, “radi posljednjih dešavanja u Sarajevu”, krajnji čas “da se svi okupimo u svenarodni antifašistički front naroda i građana Bosne i Hercegovine i tom snagom oslobodimo našu domovinu od svih politika koje je neofašističkim idejama dijele”. “Smrt fašizmu – sloboda narodu”, klikće na kraju drug Đulić.

Zadivljujuće je to kako je Đulić uspio u tako kratkom saopćenju raskrinkati svu intelektualnu bijedu i moralni bankrot ne samo komunističke ideologije već i njenih današnjih baštinika, tih monopolizatora antifašizma. Krenimo redom.

Kako je moguće da izjavu Abdulaha Skake – kako postoje “bošnjački komunisti”, koji su, u odnosu atakovanja na bošnjačke nacionalne interese, “gori od nebošnjaka” – Đulić prikazuje kao “obilježavanje drugih i drugačijih”? Pa zar sam Đulić u svom saopćenju ne pravi ovu distinkciju te predstavlja sebe i svoje istomišljenike kao “druge i drugačije”, jedine legitimne nosioce antifašističkih tekovina? Može li biti da Đuliću zapravo ne smeta što je Skaka javno komentirao tu svima očitu ideološku i političku podjelu među Bošnjacima na nacionalno osviještene patriote i komuniste već što nije uvrstio Đulića i drugove u “bolju polovinu”?

Zašto se Đulić bavi revizionizmom pa tvrdi da bez komunista ne bi bilo “današnje Bosne i Hercegovine”? Tačno je da bez partizana vrlo vjerovatno ne bi bilo Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, jedne od šest republika SFRJ, ali za nastanak i opstanak Bosne i Hercegovine kao nezavisne i suverene države nisu zaslužni niti komunisti niti partizani već oni koje Đulić danas etiketira kao neofašite. Da nije bilo SDA, kao političke organizacije koja je artikulirala bošnjačke nacionalne želje i interese, ne bi bilo niti puta u nezavisnost Bosne i Hercegovine, ali niti Armije Republike Bosne i Hercegovine, koja je odbranila tu nezavisnost kao i teritorijalni integritet države. S druge strane, “antifašistička” Jugoslavenska narodna armija (JNA), direktna nasljednica NOVJ, službeni čuvar komunističke revolucije i njenih tekovina poput “bratstva i jedinstva”, bila je direktni agresor na našu državu, osnovna i glavna oružana sila i institucija kojom se željela uništiti ne samo Bosna i Hercegovina već i bošnjački narod. To su historijske činjenice!

Ma šta o tome mislio Đulić i njegovi istomišljenici, glavni kohezivni faktor zbog kojeg je opstala Bosna i Hercegovina nije bila nikakva komunistička varijanta antifašizma već antifašističko opredjeljenje političke platforme SDA, koja je pod takvim motom povela borbu za opstanak Bosne i Hercegovine. Ovu je državu 1992. godine odbranila, kako je to jednom opisao Alija Izetbegović, isključivo “muslimanska sirotinja”, ista ona sirotinja koju su komunisti žrtvovali kako 1941, tako i 1991. godine. U toj klasi živio je i živi istinski antifašizam, ma kako ga nazivali i opisivali, merhametom ili tolerancijom, i to je ta populacija koja je bila i ostala kamen temeljac Bosne i Hercegovine.

OD SKAKE NE VIDE ŠUMU PUNU ČETNIKA

Kada smo već kod JNA i ostalih komunističkih tekovina, neukusno je i Đulićevo spominjanje “žutih i bijelih traka”, jer su upravo jedinice JNA bile ključne u okupaciji Prijedora i Kozarca, nakon kojih je uslijedio genocid nad tamošnjim bošnjačkim stanovništvom, u šta je svakako spadala i naredba o nošenju “bijelih traka” za sve nesrbe. Okupaciju i genocid nije provela nekakva neofašistička emigracija koja se spustila padobranima u Bosnu i Hercegovinu već smjerni drugovi komunisti, oficiri, funkcioneri, doktori i njima slični, a nerijetko partizanska djeca i unučad. Spominjati bijele trake te ih stavljati u kontekst “neofašizma” kod Bošnjaka ne samo što je monstruozna zamjena teza već je i gnusna uvreda!

A šta tek reći na kasno probuđeni revolucionarni duh drugova? Iako već trideset godina živimo pod konstantnim šovinističkim atacima i subverzijama srpske i hrvatske politike, direktnih nasljednica fašističkih projekata “Velike Srbije” i “Velike Hrvatske”, drug se Đulić tek sada, nakon izjave Abdulaha Sake, sjetio da je kucnuo “krajnji čas” za djelovanje. Na “okupljanje svenarodnog antifašističkog fronta” nisu ga potakli ni Milorad Dodik ni Dragan Čović, ni tolika postrojavanja četnika, ni automatima naoružani “ultrasi” na ulicama Mostara, ni silni napadi na povratnike, ni crkve u bošnjačkim avlijama, križevi na brdima..., sve je to valjda minorno naspram izjava Abdulaha Skake? Pa šta je to nego još jedan dokaz da je Abdulah Skaka bio potpuno upravu u svojoj konstataciji o korisnom idiotizmu “bošnjačkih komunista”?

I na kraju krajeva, zar nije neprikladno da ulogu narodnog tribuna, koji poziva na ustanke, igra neko poput Seada Đulića, koji je prije koju godinu osuđen zbog zloupotrebe položaja? Đulić je, kao direktor Javne ustanove “Mostarski teatar mladih”, pribavio sebi imovinsku korist nedopuštenim korištenjem novčanih sredstava te je osuđen na kaznu zatvora od šest mjeseci te nadoknadu štete Gradu Mostaru u iznosu od 10.000 maraka. Zar da takve osobe drže moralne pridike, svojataju pozitivne društvene tekovine i drugima lijepe etikete? Jesu li takvi pozvani da nam “pale svjetlo” i pokazuju put u budućnost? Da li je to taj legendarni partizanski, pardon, pionirski moral, u čije se ime, kako prenose legende, strijeljalo za ukradenu šljivu ili zimski šal?