Šutnja Pape u trenucima sukoba norma je u historiji Vatikana koja se nazire čak i u sadašnjem trenutku. Slučaj Pija XII, kojeg su neki prozvali Hitlerovim papom a drugi smatrali svecem koji je učinio sve što je mogao u đavolskom trenutku u kojem je živio, jedan je od najzanimljivijih iz historije Vatikana.
Objava tajnih vatikanskih arhiva vezanih za to razdoblje koje je papa Franjo zatražio prije nekoliko dana i izlazak nove knjige historičara Davida I. Kertzera sada ponovno otvaraju raspravu o njegovoj šutnji tokom užasa nacizma.
Naslovljena sa „Papa u ratu“ već je bestseler u SAD-u i nije nimalo oduševila Svetu Stolicu. L'Osservatore Romano, vatikanske službene novine, objavile su ovih dana cijelu stranicu o knjizi tvrdeći kako u knjizi nema ničega novog, da su dugi i tajni pregovori između Hitlera i Pija XII za postizanje sporazuma o nenapadanju, već dobro poznati fakti.
“Reakcija iz Vatikana je, nažalost, negativna. Pogrešno predstavljaju ono što govorim. Nije istina, na primjer, da su poznati detalji pregovora sa Hitlerom. Našao sam zapise o nevjerovatnim stvarima, nikad poznatim. Žalosno je što se ne mogu suočiti s ovom pričom već je samo poriču. Ništa se nije promijenilo, ali očekivao sam od pape Franje drugačiji pristup ovom pitanju. Ne zanima ga. Ima drugih bitaka koje ga zaokupljaju”, kaže autor.
Vatikan je, u svoju odbranu, objavio na internetu dio arhiva iz razdoblja Pija XII kojima se želi pokazati da je pomagao Jevrejima tokom svog pontifikata. Postoji gotovo 2700 zahtjeva za pomoć između 1939. i 1948. jevrejskih porodica i grupa od kojih su mnoge pokatolilene a koje su dio 170 svezaka arhiva vezanih za pontifikat Pija XII.
Novi dokumenti, oko 40.000 digitalnih datoteka, svjedoče kako su "ustanove u službi Pape neprekidno radile kako bi pomogli Jevrejima na konkretan način", rekao je sekretar za odnose s državama Paul Richard Gallagher, ministar vanjskih poslova Svete Stolice. Gubi se trag prepisci koja je vođena. Ali mnogi od njih, većina su bili jevrejski obraćenici na katoličanstvo, preživjeli su i Sveta Stolica implicira da je to bilo zbog intervencije Vatikana.
Eugenio Pacelli, kako je Pijevo svjetovno ime, postao je papa u vrijeme rasta fašizma i nacizma,. Njegovog se prethodnika Hitler bojao a upravo je Pacelli prije pontifikata obavljao dužnost državnog sekretara Pija XI koji se protivio fašizmu. Nedugo prije nego što je umro, piše Kertzer u knjizi, bio je spreman javno osuditi savez između talijanskih i njemačkih diktatora. Ali Pio XII, koji je primio telegram od Hitlera kada je imenovan 2. marta 1939. u kojem mu je čestitao, želio je stati na kraj tim napetostima od početka. Dao je nalog da se stane na kraj kritičkim člancima i da se započne proces deeskalacije koji će svoj vrhunac dobiti u pregovorima koje je Hitler vodio s Papom preko izaslanika, baš kada je već pripremio planove za invaziju na Poljsku.
Za izaslanika je izabran princ Philipp von Hessen, zet kralja Vittoria Emanuela III i unuk cara Fridrika III. “Polovina građana Trećeg Reicha bili su katolici. Papa je imao velik uticaj u Njemačkoj, ali i u Poljskoj ili Čehoslovačkoj, koje su već bile dio tog političkog teritorija. Ono što je tada želio bilo je bolji tretman za Crkvu u svim tim zemljama. Hitler je u sporazumu vidio dva problema. Prvo rasna politika, ali za Papu to nije bio problem: nikad nije rekao da je to prepreka. A drugi je bio angažman njemačkog svećenstva u politici, kritika koju je kler izricao prema nacističkoj politici. Papa je rekao svećenstvu da se neće miješati“, kaže Kertzer.
Rasni zakoni u Italiji, koje je Mussolini proglasio 1938., već su bili na snazi. A Vatikan se nije oglasio u tom smislu. Ni Pacelli to nije javno učinio. Čak ni kada su u oktobru 1943. nacisti odveli 1038 Jevreja iz rimskog geta u logor za istrebljenje Auschwitz, unatoč činjenici da su prije deportacije bili zatvoreni 30 sati u Palazzo Salviati, udaljenoj pola kilometra od Vatikana.
Pio XII nikada nije bio pronacist. Upravo suprotno. Smatrao je da je nacizam politički pokret s poganskim korijenima i da maltretira katolike. Nije bio ni Hitlerov papa kako ga je John Cornwell naslikao u svojoj knjizi iz 1999. godine. Ali nikada nije jasno govorio o ovoj temi, inzistira Kertzer. “Zbog rasnih zakona nije protestirao jer nije bio protiv njih. Nije želio da dođe do istrebljenja, naravno. Ali ni to nije osudio, jer je sudjelovao u ratu. Vatikan je u jesen 1942. posjedovao mnogo podataka o masovnim ubstvima, što sada znamo iz njihovih arhiva. Kao historičar razumijem njegovu logiku. Ali predstavljati ovog Papu kao moralnog vođu nespojivo je s takvim ponašanjem.”
Kritike na račun Pija XII uglavnom su dolazile iz ruske propagande ali su i neki savremeni filozofi kritiukovali njegov pontifikat. Mnogi, pak, insistiraju na tome da je Pio XII pomogao što je moguće većem broju Jevreja a sada znamo, zahvaljujući online objavi vatikanskih dosjea, da je državni sekretar dao diplomati Angelu Dell'Acqui zadatak da se pozabavi zahtjevima koji su stizali iz cijele Evrope s ciljem "pružanja sve moguće pomoći". Ali njegova je šutnja bila previše gromoglasna.
Benedikt XVI. prekinuo proces njegove beatifikaciju. Crkva je, tokom pontifikata Ivana Pavla II., 1998. godine objavila razmišljanje o Holokaustu pod naslovom Sjećamo se. Ali nema jasne i glasne osude i samokritike. Šutnja Pija XII prikazana je u brojnim djelima, Hannah Arendt je, naprimjer, o tome pisala u svom eseju iz 1964. godine.
Kertzer vjeruje da problem ima duboke korijene. “ Sjećamo se potpunog poricanja historije antisemitizma Crkve, modernog antisemitizma. I to su nacisti i fašisti iskoristili da opravdaju ono što su učinili. Neugodna je to priča s kojom su se neki, poput njemačke ili francuske biskupije, suočili. A za mene to ima veze sa širim poricanjem historije Drugog svjetskog rata. Sama Italija se ne suočava sa svojom historijom. Imam dojam da Talijani misle da su bili uz Saveznike u Drugom svjetskom ratu, a ne uz Hitlera. Ne postoji čak ni institut za historiju fašizma. A kurija je u to vrijeme bila sva talijanska”, zaključuje autor.
