Emir Šišić bio je pilot MiG-21 117. lovačkog puka Jugoslavenske narodne armije na aerodromu Željava kod Bihaća. On je 7. januara 1992. godine, tokom rata u Hrvatskoj, srušio helikopter Bel UH-1 posmatračke misije Evropske zajednice koji je letio iznad Hrvatske i pritom ubio četiri talijanska i jednog francuskog posmatrača.
Nakon evakuacije osoblja Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva iz Bosne i Hercegovine, Šišić je nastavio služiti u ratnom vazduhoplovstvu kao pilot aviona An-26 na aerodromu Batajnica u Srbiji sve dok po međunarodnoj potjernici nije bio uhapšen 9. maja 2001. godine prilikom privatnog boravka u Mađarskoj.
Godinu poslije, u junu 2002. godine, prebačen je u Italiju, gdje je bio osuđen na doživotnu robiju. Presuda je poslije preinačena na 15 godina a Šišić je prebačen na odsluženje robije u Sremsku Mitrovicu u Srbiji.
Okružni sud u Novom Sadu pustio je Šišića na uvjetnu slobodu 9. maja 2008. godine. Umjesto doživotne robije, u različitim zatvorima Šišić je proveo tačno sedam godina.
Prema jednoj od verzija događaja od 7. januara 1992. godine, o čemu je 2006. godine pisala “Slobodna Bosna”, Emir Šišić bio je tog dana dežurni pilot na aerodromu Željava. “Iz komande Protivvazdušne odbrane Jugoslavije u Beogradu stiglo je naređenje za uzbunu zbog kretanja neregistrirane letjelice iz pravca Mađarske prema Zagrebu. Odmah su poletjela dva MIG-a 21. U prvom avionu, koji je bio bliži ‘meti’, bio je kapetan Šišić, dok identitet drugog pilota Emir Šišić nikada nije htio otkriti niti reći da li je raketu ispalio on ili njegov kolega iz MIG-a 21 koji mu je bio u pratnji.”
Šišić je bio optužen za više djela: za višestruko ubistvo, ugrožavanja međunarodnog leta, letjelice i osoba sa diplomatskim imunitetom i uništenje tuđe stvari, helikoptera. Nakon izricanja drugostepene presude nije dokazano da je ugrozio međunarodni let i da je ubio osobe pod diplomatskim imunitetom.
Prema konačnoj presudi, Šišić nije znao šta je meta u trenutku uzlijetanja niti je znao koordinate i pravac leta što mu je saopćeno tek tokom leta. Let oborenog helikoptera nije bio prijavljen jugoslavenskim kontrolorima letenja što je bilo obavezno po tadašnjim sporazumima Evropske zajednice i JNA. Šef Misije Evropske zajednice u Beogradu bio je upoznat s polijetanjem iz Budimpešte, ali je pilota helikoptera upozorio da nema dozvolu za prelijetanje teritorije zahvaćene ratom.
“Utvrđeno je da pilot helikoptera nije imao uključen transponder (aparat kojim se letjelica identificira drugoj najbližoj letjelici), a da je pilot Šišić nekoliko puta pozivao helikopter da se identificira.”
Nastradala četverica Talijana i jedan Francuz bili su pomoćno osoblje u Misiji Evropske zajednice i nisu imali diplomatski status, što je Šišiću na sudu bila olahkotna okolnost.
Rušenje helikoptera u januaru 1992. postao je prvorazredni međunarodni incident. Generalštab JNA priznao je krivicu za obaranje aviona. Četiri dana nakon rušenja helikoptera ministar odbrane tadašnje SFRJ general Veljko Kadijević podnio je ostavku.
"Meni je savjest čista", kazao je Šišić pred novinarima nakon izlaska iz zatvora, dodajući da mu je jedan talijanski kolega rekao kako da bi uradio isto što i on.
Emiru Šišiću suđeno je i u Hrvatskoj gdje je u odsustvu bio osuđen na 20 godina zatvora.
"Matematička slučajnost htjela je da budem dežuran 7. januara1992. godine, a postupio sam po naređenju", kazao je Šišić svojevremeno srpskim “Novostima”, koji su se pitale kako to da još niko nije odgovarao po komandnoj odgovornosti.
"Ni najgorem neprijatelju ne bih poželio da proživi teške i mučne zatvorske dane koje sam proživio u Mađarskoj i Italiji", kazao je Šišić jednom prilikom za “Večernje novosti”, a svoje rimske dane u zatvoru opisao je kao život u vrlo nehumanim uvjetima. "U Rimu sam robijao s najtežim kriminalcima, trpio razne provokacije, čak i prijetnje ubistvom", izjavio je Šišić.
Emir Šišić rodio se u Živinicama 17. marta 1963. godine. Vojne škole završio je u Mostaru, Zadru i Puli. Na erodromu u Bihaću bio je stacioniran od 1987. do 1992. godine.