Melida Travančić, Sjenka u sjenci, “Planjax”, Tešanj, 2021.
Kao jedan od nagrađenih rukopisa na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za 2020. godinu, ova knjiga poezije treća je po redu objavljivanja. Melida Travančić za rukopis prve knjige dobila je nagradu “Slova Gorčina” (knjiga Ritual, objavljena prvi put 2008, a godinu kasnije i u drugom izdanju, nakon što je dobila i nagradu “Anka Topić”, kao najbolja knjiga bh. pjesnikinja za period od 2002. do 2008), dok je druga njena zbirka Svilene plahte (2009) bila u najužem izboru za regionalnu nagradu “Risto Ratković”. Godine 2019. objavila je i knjigu priča Smrt u ogledalu, kao i dvije knjige književnohistorijskih studija. Inače je doktor književnih znanosti, zaposlena u Centru za kulturu i obrazovanje u Tešnju.
Pedesetak pjesničkih tekstova autorica je rasporedila u pet ciklusa: Poezija i stvarnost, Oni koji (ne) dolaze, Osnova za strah, O ljudima i ljubavi i Detalji za pjesmu. Cijela je knjiga postamentirana, ispisana i komponirana na temeljima i u “mračnom osvjetljenju” svojevrsne negativne ontologije. Nimalo nije slučajno da je sebi u naslov izabrala upravo to – Sjenka u sjenci – i da na samom ulasku u nju (u knjigu) stoje ta dva teksta koja stoje: Da pišem… i Autoportret. U prvom pjesnikinja zatiče sebe u ironijski obojenom nabrajanju svega onog o čemu (se) ne može pisati – o ljubavi, o suzama, o snovima, o cvijeću i pticama, o gradu (“u kom nema kursa joge”), o strahu, smrti, ljudima… “kome bi to zanimljivo bilo // pisati pjesme o strasti/ sjedinjenju orgazmu/ pa da časne žene pomisle/ da sam kurva/ ili da kompleksiranim muškarcima/ padnem šaka // o čemu bi se još pisati moglo/ možda sam ja/ prestala biti pjesnikinja/ jesam li” (Da pišem…, str. 7.).
U samom početku ona sebi “oduzima riječ”, na način koji postavlja u pitanje i svijet u kojem jest, i poeziju, i sebe kao pjesnikinju: depatetizacija, oporost, ironija, sarkazam, čak i vulgarizam (“…koga zanimaju tvoji snovi/ čujem Frojdov glas/ Možda samo ako/ naga šetaš pod šeširom // moj naklon/ i jebite se gospodine”) – pripremaju nas za narednu, drugu po redu dakle pjesmu, u kojoj u utvarnom dijalogu (koji je zapravo monolog) pjesnički subjektivitet preostalost glasa i života u sebi postepeno prepoznaje kao “ispruženost u horizontalu” vlastitog leša kojem se obraća:
“…sretna si što odlaziš/ tamo će ti biti bolje/ sigurna si/ osim bolova u nozi/ istu sudbu nosimo/ ti nikad govorila nisi/ a meni riječi ponestaje/ ruke moje/ ukočene su/ priljubljene uz tijelo/ horizontalno položeno/ na dnu prostorije/ osjećaš li tu hladnoću/ pa u kosti se uvlači” (Autoportret, str. 9.)
Kad na samom početku postaje jasno da niti se ima “o čemu pisati/pjevati”, niti ima ko to da radi – pažljiv čitalac prepoznat će vitgenštajnovsku situaciju zanijemjelosti (“O čemu se ne može govoriti, o tome treba šutjeti”), ali odmah potom i onu “postvitgenštajnovsku” poziciju tereta/ prinude šutnje (koja, opet, jest pjesnička – da čija bi inače bila!), kad na djelu iskušavaš kako je i koliko je teško šutjeti (o tome o čemu se više ne može govoriti). Taj teret oglašavanja iz jezika zanijemjelosti – to je ono što nas kao čitatelje uozbiljuje (ako ne u prvom, onda svakako u drugom prolasku kroz ovu knjigu). Utvarnost postojanja, energetski zastoji i blokade, demonizmom prožeta materijalna stvarnost (ogledalo kao medij neprepoznatljivosti i opovrgnutosti prvog ontičko-logičkog principa A=A), nemogućnost susreta, dodira, dijaloga bića upojedinjenih da bi se jedno u drugome pronalazili i prepoznavali, urušenost znanja kao zdanja i sistema vrijednosti, okljaštrenost samoosjećanja života u čovjeku (koje nije više usporedivo sa sveprisutnošću, sveobuhvatnošću i sveobnovljivošću kružnog toka vode – već s halapljivošću virova koji nas gutaju i proždiru, čim u tu vodu samooćutljivosti zaronimo)... to je ozračje u kom pokušavamo prolaziti kroz ovu neobičnu knjigu poezije.
Dosljednost, brižljivost u komponovanju ciklusȃ i knjige, nastojanje na “artikulaciji krika”, neposustajanje u evokaciji “ontičkog kolapsa”, ali i neposustajanje u rezolutno negativnom stavu i odnosu prema “samodovoljnosti pjesme” (kao barem neke estetske ostvarenosti, ako već nije moguća ontička neupitnost njenih sastavaka/elemenata) – sve nas to upućuje na pomisao da nije uopće u prvom planu TO “o čemu se radi”, to nešto “o čemu je riječ”, već jedno sasvim određeno konkretno ništa (o čemu se ne može govoriti): ništa i u stvarnosno-ontičkom smislu, ništa i u doživljajno-izražajnom (po-etičkom) smislu. Ostaje samo pitanje recepcije – kao pitanje izdržavanja u prolasku/probijanju kroz mrak nepostojanja. I TO je pitanje nama, čitaocima, postavljeno.
Vrlo je zanimljiv i taj aspekt drastične relativizacije-ironizacije pjesničkog subjektiviteta – koji se, sasvim logično, nameće i istura u prvi plan u ovakvom konceptu. Najdosljednije i najglasnije, najuvjerljivije i najpotresnije to se pitanje postavlja u kontekstu (ne)ostvarivosti interakcije, veze, razmjenjivosti ili energetske protočnosti između rodnih polariteta (dakle, uvjetno rečeno – u “ljubavnoj” tematici-problematici):
“onaj koga volim/ kaza mi jednom/ da sam mu potrebna/ i da sam posebna // od tog dana/ brinem o sebi/ hodam pognute glave/ put posmatrajući/ ljude izbjegavam/ strahujem/ za sebe/ o sebi mislim // i kišne kapi/ mogle bi me/ ubiti” (Samokontrola, str. 16.)
“…spremni smo/ oči izgubiti/ za jednu riječ/ koja se prilijepila za nepce/ i izgovorena ne može biti // ni po cijenu života // ne boj se prošlo je // dlanove naslanjaš na lice/ od njihove vreline/ krikove ispuštaš // bez riječi/ suze gase požar/ i sve je završeno/ i sve je svršeno/ bez riječi” (Bez riječi, str. 37.)
Treći ciklus (Osnova za strah) vrlo je inteligentno smješten upravo tu negdje u sredinu rukopisa (i ima za tri pjesme više od preostalih ciklusa, dakle dvanaest): on je kao svojevrsni “itinerer ništavila” osmišljen i realiziran “pjesmama-putopisima”, pjesmama u kojima se ovlaš ili usput reflektira na druge prostore (sredine, gradove, zemlje) u kojima se pjesnički subjekt povremeno nađe (ali u kojima, također, zapravo na isti način beznadežnosti, nema mogućnosti toga nekakvog “sebe pronalaženja”):
“šta osjećaš dušo/ uspinjući se/ ka bedemima Budima // hladnoću strah/ prazninu…” (početak pjesme Fascinacija, str. 41.)
“predmeti kupljeni/(za svega nekoliko lira)/ u istanbulskim antikvarnicama/ pretvoreni su u hrpu/ razlomljenog stakla/ i takvi krase/ trpezarijski stol // zbog mirisa/ krhotinama je dodala/ prstohvat sasušenih biljaka -/ uspomena na Mısır Çarşısı // kolač (kombinacija nara i pistacija)/ čiju si crvenu boju objašnjavao/ stidom pred ženskom ljepotom/ (a potom zauvijek/ umuknuo i ustuknuo)/ razmazan je po zidovima/ sjeverne sobe // tako ukrašen životni prostor/ svjedoči o unutrašnjem miru žene/ koja ne vjeruje/ da plavo oko donosi sreću/ ali njegove razlomljene polovice čuva/ i s lijeve i s desne strane srca/ po cijenu da joj one/ svakog trena/ krvotok presjeku” (Soba za molitvu, str. 46.)
Na taj je način, konceptualno gledano, vrlo efektno, “uključen” i takozvani “vanjski svijet” u igru “iskušavanja ništavila” – o čemu u narednom, četvrtom ciklusu (O ljudima i ljubavi) također svjedoče pjesme-tužbalice reflektirane kao odraz epohalnog povijesno-socijalnog stanja (tzv. tranzicije, a zapravo besmislenog rata protiv čovječnosti na ovim prostorima, još nezavršenog). To su, naprimjer, pjesme Oni, izgubljeni, Druga strana, Rubni prostor, Linija, krug i još poneki oblik (na str. 65-68. i 73-75).
Peti je ciklus u funkciji zaokruženja kao “vraćanja u krhotinsko”, s fleš-efektima ispražnjenosti-ništavila (koji se gorkoironično imenuju kao građa, materijal, kao Detalji za pjesmu):
“na komadu zemlje/ veličine tačke/ živimo trošeći jedno drugo // tako postojimo/ i godinama/ opstajemo” (Početak, str. 87.)
Zaključimo, ova je knjiga jedan vrlo odvažan i pažnje vrijedan pokušaj duhovno-poetičkog postamentiranja postapokaliptičkog samoosjećanja individualiteta – koji se pritom očituje i rodno (“ženska vizura”) i kritički samosvjesno i intelektualno (beznađe aktualne povijesno-socijalne situacije). Ovo nije knjiga za “uživanje” u sentimentu, emocijama i stilizacijama – ona nas “udara po glavi” upravo onako kako to i nalažu i vrijeme, i mjesto, i kontekst u kojima smo smješteni. Ova je knjiga kao neki produženi, uglazbljeni i iščitljivi krik, individualiziran do ponestalosti-ishlapjelosti tog nekog pjesničkog subjekta – ali i općečovječanski i univerzalan (onako i onoliko kako i koliko mu, kao partituri, skici ili nabačaju i mi čitaoci možemo i moramo nadodati boje, instrumentale, aranžman i voluminoznost vlastitog samoosjećanja i iskustva).
