Svako jutro ista slika. Kolona automobila, iz Istočnog Sarajeva, Foče, Pala, gmiže prema gradu. Spuštaju se niz Vraca, ulaze preko Kule, probijaju se kroz gužvu na Stupu. Dolaze na posao. U Sarajevo. U federalno, mrsko, "teheransko" Sarajevo.

U devet su već za svojim radnim stolovima. U Parlamentu Bosne i Hercegovine. U nekom ministarstvu. U kliničkom centru. U banci na Marijin Dvoru. U nekoj IT firmi koja masno plaća. Tu su, u srcu sistema koji preziru iz dna duše. Tu zarađuju hljeb kojim hrane svoju djecu, otplaćuju kredite za stanove u Lukavici i pune rezervoare da bi se vikendom odvezli na Jahorinu i psovali sve "tursko" i "balijsko".

Ovo nije fenomen, ovo je dijagnoza. Dijagnoza teške, kliničke hipokrizije.

Dok sjede na poslu koji im je omogućila država Bosna i Hercegovina, oni sanjaju o njenom nestanku. Dok im plata liježe sa pozivnog broja 033, oni na Fejsbuku šeruju Vučićeve govore i slave Dan Republike Srpske koji je Ustavni sud te iste države proglasio neustavnim. Ruka koja ih hrani, ruka Bosne, za njih je dušmanska. Grizu je halapljivo, svaki dan od osam do četiri, a onda je pljuju čim pređu entitetsku liniju.

Tačne cifre o tome koliko Srba sa prebivalištem i glasačkim pravom u RS-u radi u državnim i federalnim institucijama u Sarajevu je nemoguće naći. To je javna tajna, brižljivo čuvana kao zmija noge. Ali ne trebaju nama statistike, imamo oči. Znamo da su mjesta u državnim agencijama, ministarstvima i direkcijama, koja po zakonu pripadaju Srbima, skoro po pravilu popunjena kadrovima koji ne žive u Federaciji. Zašto? Zato što je to savršena formula: uzmi pare od mrskog sistema, a porez i doprinose ostavljaj "svojima". Živi u jednom, a muzi drugi sistem. Patriotizam na entitetski pogon.

A ta druga, maćehinska ruka Srbije, koju toliko prizivaju, ona ih čeka raširenih ruku? Ma nemojte. Ta iluzija o majci Srbiji koja će ih prigrliti kao izgubljene sinove najtužniji je dio ove provincijske drame. U Beogradu, Novom Sadu, pa i u Užicu, oni nisu "Srbi". Oni su "Bosanci". Njihov naglasak je smiješan, njihovi običaji su seljački, a njihovo srpstvo je uvijek pod nekom lupom, uvijek sumnjivo. Tamo su oni građani drugog reda, sirotinja iz Bosne koja je došla da otme posao pravim Srbima. Ljubav je to koja traje samo preko Drine i preko TV ekrana. Kad se nađu licem u lice, ta ljubav ispari brže od jeftinog parfema na ljetnoj sparini.

Odbacivanje vlastite domovine, jedine koju imaju, i rad na njenom uništenju je pucanj u vlastitu nogu. Umjesto da grade multinacionalnu i multietničku Bosnu i Hercegovinu, koja je jedina brana od nacionalističkog ludila iz komšiluka, oni prizivaju to isto ludilo. Teže Srbiji i Vučiću. A u čemu je vrijednost tog srpstva i te Srbije kad im je on na čelu? U sendviču i autobusu za miting? U lažnim obećanjima o "srpskom svetu" dok im vlastita djeca bježe u Njemačku i iz RS-a i iz Srbije?

Ta Bosna, takva kakva je, kilava i naopaka, jedina je njihova kuća. Sarajevo, takvo kakvo je, jedini je grad koji im može dati platu od dvije-tri hiljade maraka. U Banjaluci, Trebinju ili Palama za takav novac mogu samo sanjati, osim ako nisu u samom vrhu stranačke hobotnice.

Zato, gospodo prekodrinski sanjari i sarajevski uhljebi, poruka je jednostavna.

Ako si toliki Srbin, ako ti je srpstvo svetinja, a Republika Srpska jedina otadžbina – budi onda Srbin do kraja. Radi u svojoj firmi u Trebinju, u svojoj bolnici u Foči, za svoju platu. Pa makar bila i minimalac. Pokaži dosljednost.

Sve drugo je, da prostiš, pijačarska priča. I gola laž koju prodajete i sebi i drugima, svaki dan dok putujete na posao u grad koji mrzite, a bez kojeg ne biste mogli preživjeti.