Sramotne reakcije na hapšenje gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića još su jednom pokazale da ispod relativno normalnog glavnog toka bošnjačke političke scene i dalje kuljaju odista opasne prevratničke struje. Kasumovićevo hapšenje izbacilo je na površinu i u politički mainstream sav otrov i nečist toksičnih podzemnih političkih voda bošnjačke politike.

ZENICA, TO SAM JA!

Prije svega, potvrdilo se da je Kasumović u ZDK, primarno u Zenici, od lokalne sredine pravio vlastiti feud i nije mu bilo dosta da bude tek gradonačelnik, on je namjeravao, te još uvijek namjerava, da bude pater familias stanovnika Zenice, nedodirljivi vladar, sirotinjska majka i narodni babo. Kasumović ima ambiciju da postane lokalni suveren koji vlada dekretima i suvereno raspolaže gradskom imovinom Zenice, uzimajući je i dajući na korištenje po vlastitom nahođenju, nagrađujući pristalice i kažnjavajući nelojalne, a sve kako bi stvorio kritičnu masu koja će ovisiti isključivo o njemu samom te njegove interese poistovjećivati s vlastitim. Takva ekonomski ovisnička masa Kasumoviću treba poslužiti kako bi se zaštitio od kritika, ali i same zakonske odgovornosti, i to tako što će svoju klijentelu izvoditi na ulice i konfrontirati sa svim institucijama i organima koji pokušaju preispitati njegove neofeudalne ambicije. Politička praksa ove vrste neće samo rezultirati političkom radikalizacijom i podjelama u Zenici, što je već itekako slučaj, već će i neminovno dovesti do konflikta sa “službenim Sarajevom” kao političkim centrom države.

Iako je ova antidemokratska i regresivna tendencija potpuno u suprotnosti s vremenom u kojem živi, kontinentom koji naseljava te dostignutim političkim razvojem naroda kojem pripada, Kasumovićev slučaj, nažalost, nije presedan. Činjenica da svaka od nabrojanih Kasumovićevih taktika osvajanja i čuvanja vlasti nekako zvuči i izgleda poznato nije slučajna. Ma koliko na prvi pogled poređenje zvučalo pretjerano, upravo je sličnim političkim postupcima započela velikokladuška tragedija i međubošnjački sukob na prostoru Bosanske krajine. Naravno, niko ne sugerira da je “zlatni ljiljan” Kasumović sličan veleizdajniku i ratnom zločincu Fikretu Abdiću, ali populističke, nedemokratske i prevratničke metode kojima Kasumović pokušava iskoristiti svoju političku bazu kako bi ostao na vlasti neprijatno su slične svojevremenom Abdićevom pohodu na vlast. Jednostavno je nemoguće ne primijetiti isti šablon i uzorak, a pošto su nam strašne posljedice takvih eksperimenata dobro poznate, krajnje je vrijeme i da se upozori na ovaj opasni trend.

Nema recimo nikakvog posebnog problema u skupu podrške uhapšenom Kasumoviću, no jako su problematične odaslane poruke s tih skupova, ali i generalni utisak komunističkog sleta kojim se slavi “voljeni vođa”. Povici “Fudo, Fudo” podsjećaju na poznate povike “Babo, Babo”, a krajnje je neprijatan i paternalistički odnos Kasumovića i njegovih pristalica, gdje se Kasumovića tretira kao nekog “hljebodavca” i osobu koja nije samo politički već i moralni, društveni, ekonomski i svaki drugi autoritet, što također podsjeća na Abdićev kult ličnosti.

Ovaj utisak lokalnog kulta lokalne ličnosti dodatno je pojačan izvještavanjem Kasumoviću naklonjenih medija, prije svega Radončićevog Avaza, koji su akcenat stavljali ne toliko na Kasumovićevu eventualnu nevinost za ono što ga se tereti već ličnu moralnu čistotu i poštenje, širokogrudnu darežljivost te graditeljsku preduzmljivost pa je sve ličilo na članke o drugu Titu napisane tamo nekad šezdesetih godina prošlog stoljeća. Tako smo saznali da je Kasumović za svoga mandata “izgradio Zenicu” kao i okolna mjesta “više nego što je to bio slučaj u prethodnih pola stoljeća”, da je “pošten čovjek” kojem se čini “velika nepravda”, da obilazi naše dobre nene s kojima pije kahvu, obnavlja munare džamija i tome slično, ukratko, da je to jedan “čovjek iz naroda i za narod”. Ovakvo iskorištavanje politički naivnog dijela građanstva, uglavnom starije dobi, naročito je odvratna pojava. Uočljiv je i opasni trend personalizacije vlasti i poistovjećivanja zajednice s jednom ličnošću gdje se sa skupova poručuje “Fudo je Zenica” ili “Tužilaštvo out”, a također su izuzetno indikativne sugestivne poruke Kasumovićevih kadrova kako je u pitanju “montirani proces od strane dijela pravosuđa instruiranih od najvišeg vrha SDA”, čime se dovodi u pitanje ne samo legitimitet već i legalitet djelovanja pravosuđa, što je opet nešto što smo svojevremeno gledali i slušali u Velikoj Kladuši.

JA TEBI SERDARU, TI MENI VOJVODO

No kao i obično, za najgori utisak ovih skupova nisu bili zaslužni obični i uglavnom obmanuti građani već endemski politički lešinari i oportunisti. Najreprezentativniji pripadnik takve vrste jeste politički kondor Fahrudin Radončić, koji radi isto ono što je radio i 1993. godine – podstrekuje političke podjele i radikalizira političke odnose među Bošnjacima. Radončić se iznenadno pojavio na skupu podrške Kasumoviću, odakle je poručio: “Što je više kleveta i laži, Fudo nam je miliji i draži”. U tom duhu, Radončić je okupljenim Kasumovićevim pristalicama saopštio da je Kasumović nevin, da je u pitanju “montirani politički proces” kojim se želi skrenuti pažnja sa slučaja “Respiratori” i tome slično. Štaviše, Radončić je dodatno pokušao radikalizirati skup tvrdeći: “Fudu hoće da unište kako bi uništili vašu izbornu volju”, te kliktao “Ne dajte Fudu!” Za Radončića su naravno krivi isključivo “ljudi iz vrha SDA” koji montiraju procese tako što hapse nevinog Fudu, kao što su hapsili i nevinog Radončića, dok se “njihovi kriminalci” oslobađaju i ostalo iz uobičajenog Radončićevog repertoara.

Radončić je ustvari sve vrijeme dovodio u pitanje transparentnost pravosuđa, što je pomalo neobično jer je upravo doslovno do neki dan bio najveći zagovornik rada tužilaštva. Čini se kako je Radončićev odnos spram pravosuđa doživio drastičnu promjenu odlaskom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice te pokretanjem optužnica protiv njegovih političkih saveznika i istomišljenika. No takvi nagli obrti tipični su za političkog oportunistu Radončićevog kalibra. Jedina konstanta njegove političke karijere, ali i medijskog djelovanja, jeste izostanak bilo kakve konzistencije. Istinu govoreći, isto se može reći i za samog Kasumovića, koji je svojevremeno Radončićev politički angažman opisivao kao “pokušaj mafije da dobije državu”, da bi danas uživao u njegovoj protekciji. No “neprijatelj moga neprijatelja je moj prijatelj” i tome slični principi ovdašnjih neprincipijelnih politikusa.

PUČISTI IZ NAŠE MAHALE

Ali nije jedini Radončić koji je istrčao da brani Kasumovića od “pravosudnog progona”. Koliko se računa na Kasumovića na predstojećim izborima, pokazalo je i to da su u Kasumovićevu odbranu stali i ostali akteri vlastohlepnog kartela koji pretendira ne toliko na vlast koliko na uništenje SDA. Teško je naći termin za ove političke aktere koji su vlast, i to na više nivoa, a ponašaju se kao opozicija. Ambasadorčad, nebosanski blok, troprste trojke, crveno-crna koalicija, antibošnjački kartel, trojanci, brojke i slova, frankenštajn-koalicija... kako god ih u narodu zvali, svi dobro znaju šta predstavljaju. Upravo u tom zavjereničkom duhu su i nastupili u odbranu Kasumovića, koji je važna karika njihove projektirane koalicije jer pokriva teren Zenice i Zeničko-dobojskog kantona.

Tako, recimo, Nermin Nikšić, predsjednik deintelektualiziranog i propadajućeg SDP-a te čovjek koji je koliko ljetos, komentirajući hapšenje Osmana Mehmedagića, direktora OSA-e, poručivao kako treba “što brže okončati postupak kako bi se moglo imenovati rukovodstvo OSA”, danas u slučaju hapšenja Kasumovića tvrdi: “Previše smo se nagledali predizbornih hapšenja da možemo bez predrasuda prihvatiti i motive posljednjeg slučaja!” Ovakvo licemjerje prvog čovjeka SDP-a je još i gore ako se prisjetimo slučaja Budimir i uloge SDP-a u tom pokušaju entitetskog puča gdje se predsjednika Federacije BiH hapsilo na osnovu podmetnutih dokaza.

U Kasumovićevu odbranu je stao i Elmedin Dino Konaković, koji se s njime solidarizirao ne samo kao pripadnik istog političkog kartela i osoba vrlo slične političke kulture već kao i sapatnik po pitanju megalomanije jer, baš kako Kasumović ima ambiciju da bude “zenički babo”, tako i Konaković sebe vidi kao prvog konzula “Republike Sarajevo”. Tako je Konaković preko svojih marioneta i dizača ruku u takozvanom glavnom odboru i Predsjedništvu NiP-a poručio: “Utvrditi da li je postupak protiv Kasumovića politički montiran.” Ko bi to trebao utvrditi, kada i kako, Konaković nije pojasnio, vjerovatno jer nije stigao konsultirati Wikipediju.

Koliko je odista sličan zeničkom “Fudi”, sarajevski “Dino” je pokazao komentarima na svom Facebook profilu, gdje je ustvrdio kako je “gradonačelnik Zenice uhapšen bez da se tereti za bilo kakvu ličnu imovinsku korist”. Naime, Konaković tvrdi da nema ništa sporno u Kasumovićevom raspolaganju gradskom imovinom jer “imovina nije nestala, još uvijek se nalazi na istom mjestu”, a Kasumović ju je tek preknjižio ili, “žargonski rečeno, prebacio iz jednog u drugi džep”. Šta reći? Zadivljujuće je koliko je Konaković nesvjestan vlastitog političkog primitivizma, ali je opet zastrašujuće da tip koji ne vidi ništa sporno u prebacivanju tuđe imovine “iz jednog u drugi džep”, a što je valjda najkraća definicija pljačke i otimačine, također ima ambicije da bude sarajevski babo pa da preraspodjeljuje gradsku imovinu iz džepa građana u džepove svojih poltrona.

Ipak, najužasnije i najodvratnije jeste posmatrati zloupotrebljavanje nesretnog Murisa Memića, kojeg je politički kartel ponovo iskoristio kako bi agitirao protiv SDA. Memića, pored toga što se njegova porodična tragedija iskoristila za kampanju Konakovićevog NiP-a, već se duže vrijeme upotrebljava i kao neka vrsta emocionalnog paravana za političke napade te neoficijelnog megafona sarajevske Trojke. U Memićeva usta stavljaju se najužasnije optužbe i objede koje on javno ispaljuje, pri čemu se računa na to da se niko neće usuditi odgovoriti ožalošćenom ocu, ma kakve monstruozne i maliciozne gluposti javno iznosio. Da se Memić potpuno izgubio u ulozi koju su mu namijenili maligni politički lutkari te da je potpuno izgubio osjećaj za mjeru, pokazuje i to da je izjavio kako je hapšenje “gospodina Fuada Kasumovića” izvedeno “u režiji Stranke demokratske akcije (SDA) koja je ubila generala Mehmeda Alagića”. Memić tvrdi da “ubice slobodno hodaju gradom, dok se hapse pošteni ljudi” poput Kasumovića te smatra da je hapšenje Kasumovića “klasičan primjer, jedan u nizu, da, kada se nađe neko ko stane na put SDA-u, bude uhapšen baš kako je to bio slučaj s Fahrudinom Radončićem”. Memić čak i lamentira: “Kada se nađe neko pošten i da se bori za svoj narod, da radi pošteno i bori se za imovinu grada, ovi ga uhapse. Isto su uradili Radončiću. Sramotno! Heroji se hapse, a ubice slobodno šetaju.” Da nije potencijalno opasna, ovakva instrumentalizacija jednog ucviljenog čovjeka bila bi krajnje tragična. Samo su krajnji mračnjaci i ljudožderi mogli Memića navesti da ovakvim istupima do kraja kompromitira vlastiti integritet, dovede u pitanje naklonost šire javnosti te tako obesmisli svoju borbu. Nažalost, Muriz Memić upravo svoje najgore dušmane smatra svojim najvećim prijateljima i saveznicima.

“ZENICATRANS” KAO “AGROKOMERC”

Kada se sve od navedenog sagleda kao cjelina, pomalja se slika jednog vrlo ružnog i opasnog političkog trenda koji ima sve elemente potencijalnog prevratništva i pučizma. Pokušaj ovladavanja lokalnom sredinom kroz ostvarivanje kontrole nad imovinom, institucijama, privrednim tokovima, medijima, čak i tržištem rada, potenciranje određenih ruralnih mikrosredina nauštrb drugih, zloupotreba najranjivijih i politički nepismenijih kategorija stanovništva, konfrontacija s političkim centrom na principu lokalpatriotizma, građenje kulta ličnosti, radikalizacija političke atmosfera te glasna podrška ostalih političkih aktera koji zajedno uglas dovode u pitanje legalnost i legitimnost državnih institucija, sve to dovodi do neizbježnih poređenja s abdićizmom.

Gledano kroz prizmu politike, hapšenje Kasumovića ustvari najmanje odgovara SDA upravo zbog načina na koji se istraga jednog slučaja privrednog kriminala pokušava predstaviti kao politički montiran progon političkog protivnika. I tu nailazimo na još jednu paralelu s Abdićevim slučajem jer Abdića je slučaj “Agrokomerc” doslovno proslavio. Koliko je Abdić na lokalnom nivou svoju političku bazu moći stvarao zloupotrebom i feudalizacijom funkcije direktora jednog ogromnog agrokombinata, toliko mu je posljedični pravosudni progon kod širih bošnjačkih masa priskrbio imidž mučenika i disidenta kojeg se progoni iz političkih razloga. Danas znamo da je čitav taj slučaj bio farsa kako bi se Abdića lansiralo u političku orbitu kao idealnog “mandžurijskog kandidata” za bošnjački narod.

Činjenica da su današnji akteri odlično svjesni ovakvih paralela, ali svejedno ustraju u svome naumu dodatno potvrđuje da u bošnjačkoj politici i dalje postoje struje za koje smo mislili da su konačno nestale 1995. godine. Uz zenički slučaj Kasumovića, te raniji primjer Banovića i Mirsada Kukića, još živu ideju “države Tuzle” te otvorenu promociju uspostavljanja “Republike Sarajevo” pod režimom Trojke, čini se da je ponovo na sceni pokušaj političke fragmentacija bošnjačkog naroda, njihove politike i prostora gdje žive. Upravo toga je bio simbol Fikret Abdić. Način na koji se tretira slučaj Kasumovića, te sve upletene aktere, treba posmatrati upravo u kontekstu pokušaja “paštunizacije” Bošnjaka, svođenja jednog državotvornog naroda na regije, gradove, države, bantustane i plemena kojima će paternalistički i suvereno, poput srednjovjekovne vlastele, upravljati kojekakve Fude, Dine, Mirse i Fahre.