Ako je suditi po ekstatičnoj recenziji najnovijeg izdavačkog poduhvata Saveza boraca narodnooslobodilačkog rata (SABNOR), za kojeg je upitno da li više ima barem jednog člana koji se bio rodio a kamoli borio tokom drugog svjetskog rata, objavljenoj na vlaterportal.ba, budućnost Bosne i Hercegovine konačno je sigurna.

Jer stigla nam je – partizanska čitanka.

Nije to bilo kakva čitanka nego svojevrsni crveni katekizam za generacije koje dolaze. Jer ako ne povedemo borbu protiv mrskih fašista i nacionalista te djecu koliko je danas ne naučimo kako je 1943. godina bila u stvari neka verzija 2026. godine, samo sa lošijom Wi-Fi konekcijom, ko će i kada će?

U takvom borbenom revizionističkom duhu, recenzija čitanke nas uvodi u jedan čudesni svijet kuća od čokolade i prozora od marmelade gdje su partizani, osim što su ratovali protiv nacističkog okupatora i njegovih saradnika, usput vodili i inkluzivne radionice o rodnom identitetu, držali TED talkove o ljudskim pravima te organizovali filmske večeri uz diskusiju o pluralizmu kulturnog izričaja. Ako je vjerovati interpretacijama poput onih koje iznose autori "partizanske čitanke", bosanska brda i šume su tokom drugog svjetskog rata bili svojevrsni proto-liberalni studentski kampus, a NOB tek rani eksperiment u intersekcionalnosti.

Jer, kako tvrdi jedan od autora: "Učenje iz partizanske borbe za mlade znači, prije svega, da se stiče svijest o svakodnevnoj nepravdi: od diskriminacije po narodnosti, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji…" te "za mlade je danas antifašizam etički program, biti na strani ljudskih prava, demokratskog obrazovanja i solidarnosti, u svakom izboru: od izbora knjige i filmova, do izbora mjesto gdje i s kim žele raditi, i kakav će politički i kulturni prostor graditi...".

Čitatelj ovdje mora zastati, protrljati oči i zapitati se da li je u pitanju neki parodični tekst, alternativna stvarnost ili epizoda "Zone sumraka".

Perverzni historijski revizionizam

Naime, postoji jedna nezgodna stvar sa ovom romantičnom reinterpretacijom partizanskog pokreta i uopšte drugog svjetskog rata. U pitanju je fantastična izmišljotina i suluda revizionistička reinterpretacija. Partizanski pokret, komunistička partija koja je iza njega stajala te poredak koji je iznikao iz njihove pobjede, nisu baš bili poznati po ljubavi spram "različitih identiteta", naročito klasnih.

Isto je i sa ostalim. Seksualne manjine? Kriminalizirane. Politički pluralizam? Ukinut. Sloboda izbora knjiga i filmova? Ovisilo od toga da li su knjige i filmovi prošli kroz filter partijske cenzure te dobili pečat da nisu "idejno devijantni".

No kao u svakoj dobroj bajci za osobe (mentalno) mlađe od 12 godina, stvarnost se prepravlja.

Političko-pravosudni progoni postaju "edukativni procesi". Represije neistomišljenika su "društvene korekcije". Tamo gdje su bile stroge zabrane, sada je sloboda izbora...onoga da radite kako vam partija kaže ili nestanete u nekom od njenih zatvora. Ispada da su ljudi koji su slali druge ljude, uglavnom dojučerašnje drugove komuniste, na pakao Golog otoka zapravo bili tek prvi vijesnici "sigurnih prostora".

Ovakva reintepretacija historije nije nikakav incident, nego više pravilo savremene ljevičarsko "liberalne" mitologije potekle iz traume historijskog poraza njihove ideologije. Stoga se svaka propala ljevičarska autokratija danas tumači kao navodno progresivna jer se nada kako se bankrotirana ideologija možda i uspije rehabilitirati ako se dovoljno puta ponovi da je jednopartijski sistem zapravo bio pluralistički "u duhu i teoriji" ako već ne u praksi i na terenu.

U tom smislu, partizanska čitanka nije historijski objektivno štivo več neki poseban literarni žanr, nešto između "Morning Glory Milking Farm" i direktive pokrajinskog komiteta. Alternativna i krajnje perverzna historija u kojoj komunisti nisu nakon drugog svjetskog rata uspostavili rigidni totalitarni ideološki sisitem već otvorili neki "coworking" prostor za slobodnu razmjenu ideja. Stoga tu nema mjesta za činjenice koje kvare narativ.

No činjenice su tvrdoglave. Titoizam nije bio sistem koji je slavio individualne slobode, nego ih je ograničavao. U njemu nije bilo slobode izbora već u najboljem slučaju tek izbor između nekoliko strogo kontrolisanih opcija. Po svakom pitanju. On nije uspostavio društvo u kojem se biralo "gdje i sa kim raditi", nego centralizovanu, komandnu i plansku ekonomiju koja je radnike raspoređivala poput točkića u mašini, često i bez ekonomskog rezona. Tu nije bilo kulturnog pluralizma, tek dirigovane kulturne politike.

Fantazija kao propaganda

No zašto kvariti dobru priču dosadnim sitnicama poput historijskih činjenica? Lakše je prepakovati prošlost u ideološki prihvatljiv format i danas popularne termine pa je servirati novim generacijama kao nekakvo novo pravilo službe. Jedini problem je što ovakvi pokušaji govore daleko više o današnjim političkim namjerama nego o prošlim historijskim realnostima.

Sve je to tek jedan od mnogih pokušaja da se prošlost revizionistički instrumentalizira u današnje političke svrhe. Nije cilj da se mladi suoče s kompleksnom historijom ovih prostora u drugom svjetskom ratu već da im se kroz agitprop servira jedna fantazija u kojoj se današnji ljevičarski politički akteri izjednačavaju sa partizanima kako bi im se prskrbio njihov moralni kapital borbenog antifašizma dok će se istovremeno partizani rehabilitrati od teških naslaga totalitiranog terora kroz praonicu LGBT-woke novogovora.

Tzv. "partizanska čitanka" je u stvari bojanka ljevičarske bajke. Konture likova i događaja su već odavno nacrtane, heroji su besprijekorni, historija je bajkovita, a nezgodni detalji nisu ni uneseni. Novim generacijama, kojima je namjenjena, ostaje samo da uzmu drečave flomastere i sve to oboje po zadatom obrascu, bez izlaska iz linija.

Bajka za boljševike mlade. I stare.