Kad se skinu naslage socijalističke ikonografije, priča o kraju braka Josipa Broza Tita i Jovanke Broz nije ništa drugo do režimska drama o moći, paranoji i nasljedstvu, samo što se umjesto na seoskom imanju, odigravala u predsjedničkoj palati. To nije bio klasični razvod pred sudijom, bila je to politička egzekucija koju je sprovela partijska kamarila, koristeći mehanizme države da bi izvela ono što je u suštini bila čistka unutar vladarske porodice. Rasturanje tog braka bilo je ogledalo raspada sistema koji je počivao na kultu jednog čovjeka, a kada je taj čovjek počeo da se gasi, zvijeri oko njega krenule su u lov.

Jovanka Broz, partizanka iz Like sa činom potpukovnika, nikada nije bila samo supruga-ukras. Ona je bila proizvod istog sistema koji je stvorio i Tita – vojnički disciplinovana, ideološki kruta i sa urođenim osjećajem da joj pripada dio kolača vlasti. Problem je nastao kada je maršal počeo fizički da kopni, a ona je, umjesto da se povuče u ulogu brižne njegovateljice, pokušala da postane regent. Partijski vrh, predvođen ciničnim operativcem Stanom Dolancom i čeličnim generalom Nikolom Ljubičićem, u tome nije vidio zabrinutu suprugu, već opasnog konkurenta koji im kvari planove za posttitovsku eru. Zato su pokrenuli operaciju njenog uništenja, a optužbe koje su skovali bile su remek-djelo političkog inženjeringa, mješavina istine, paranoje i laži.

Prva i najopipljivija optužba bila je njena navodna državnička ambicija. Incident u Colombu 1976. godine nije bio tek protokolarni gaf, nego njen dobro sračunati izlazak na otvorenu scenu. Dok je oronuli Tito ležao na "Galebu", Jovanka je stala u stroj i primala svjetske državnike. Za Dolanca i ekipu, to je bio dokaz crno na bijelo: ona ne želi samo da utiče na Tita, ona želi da bude Tito. U sistemu u kojem je Ustav bio sveto pismo (makar na papiru), njeno postrojavanje mornara bilo je čin uzurpacije, pljuska u lice cijelom Predsjedništvu SFRJ. Bio je to potez koji je pokazao ili zapanjujuću naivnost ili opasnu drskost, a njeni neprijatelji su se pobrinuli da Tito to protumači kao ovo drugo. Htjela je da se nametne kao nasljednica, da stvori "dvojnu vlast", a u jednopartijskoj državi dijeljenje vlasti je jeres ravna kontrarevoluciji.

Druga, i za vojni vrh mnogo opasnija optužba, bilo je njeno miješanje u kadrovsku politiku JNA i tajnih službi. Ona nije bila samo maršalova žena, bila je oficirka koja je vojsku smatrala svojim prirodnim okruženjem. Optužena je da je, mimo Titovog znanja, pokušavala da instalira svoje ljude, generale odane njoj, a ne isključivo sistemu. Narušavanje komandnog lanca u JNA bilo je ravno pokušaju državnog udara. Da li je zaista imala moć da izvede puč? Naravno da nije. Ali je imala uticaj, a taj uticaj je bio dovoljan da se uplaši birokratska struktura koja je decenijama gradila svoje feude unutar vojske i službi. Njen grijeh nije bio u tome što je mogla srušiti sistem, već u tome što je remetila uhodani red i klijentelističke mreže koje su Dolanc i Ljubičić kontrolisali.

Treći element optužnice bila je njena, po svemu sudeći, stvarna i teška paranoja. Tvrdila je da su Titovi ljekari, kuhari i sobarice strani agenti, da ga truju i spremaju mu likvidaciju. Izbacivala je medicinsko osoblje, pravila scene i direktno ugrožavala zdravlje čovjeka kojeg je navodno štitila. Državne komisije, u kojima su sjedili i neuropsihijatri, njeno ponašanje su dijagnosticirale kao kliničko stanje. Ali njeni progonitelji nisu bili zainteresovani za njeno liječenje, odlučili su da tu njenu dijagnozu iskoriste kao političko oružje. Njeni ispadi bili su savršen izgovor da se Tito hermetički zatvori, da se oko njega podigne sanitarni kordon kroz koji je mogla proći samo informacija koju odobri Partija. Njena paranoja, stvarna ili ne, postala je alibi za njihovu potpunu kontrolu nad ostarjelim maršalom.

Ipak, najpodmukliji i politički najefikasniji udarac zadat joj je optužbom za velikosrpski nacionalizam. Iskoristili su njeno porijeklo – Srpkinja iz Like, iz legendarne Šeste ličke divizije – i povezali je sa grupom takozvanih "ličkih generala", na čelu sa Đokom Jovanićem. Titu je servirana priča da Jovanka i njeni generali spremaju vojni puč kako bi srušili Ustav iz 1974. i ponovo centralizovali Jugoslaviju pod srpskom dominacijom. Da bi priča bila uvjerljivija, povukli su paralelu sa Aleksandrom Rankovićem, kumom na njihovom vjenčanju, koji je deset godina ranije smijenjen pod istom optužbom – unitarizam i velikosrpstvo. U osjetljivoj nacionalnoj arhitekturi Jugoslavije, ta optužba je bila politički otrov od kojeg nije bilo protuotrova. Istina ili ne, time su je efikasno izolovali od rukovodstava svih drugih republika, koja su panično strahovala od bilo kakvog povratka srpske hegemonije. Jovanka, partizanka i komunista, odjednom je postala eksponent politike koju je sistem pobijedio na Brionskom plenumu.

Da li je Jovanka Broz zaista bila opasnost po državu? Nije imala ni realnu moć, ni organizacionu strukturu, ni političku viziju da preuzme Jugoslaviju. Njeno ponašanje jeste bilo problematično, hirovito i na momente iracionalno, ali to je bio materijal za bračnog savjetnika ili psihijatra, ne za državnu komisiju za vanredne situacije. Dolanc i Ljubičić su njenu ličnu krizu i propast njenog braka pretvorili u prvorazrednu državnu zavjeru. Cilj nije bio spasiti Tita od opasne žene, već spasiti vlastite pozicije od bilo koga ko bi mogao imati uticaj na Tita mimo njih. Uklanjanjem Jovanke, potpuno su izolovali maršala, pretvorivši ga u živu ikonu bez stvarne moći, dok su oni postali stvarni vladari države. Njen progon i stavljanje u kućni pritvor nakon Titove smrti bio je samo logičan završetak te operacije.  Bio je to razvod koji je sprovela Partija, a imovina koja se dijelila bila je cijela jedna zemlja.