Neko je jednom, u napadu neviđene mudrosti, izjavio da je žvakanje hrane osnovna biološka funkcija. U normalnom svijetu, ta rečenica bi bila banalna istina, u rangu one da je voda mokra. Međutim, u Bosni i Hercegovini, zemlji sistemskog apsurda i institucionalizirane "ublehe", žvakanje se tretira kao luksuz.

Dok se budžeti Zavoda zdravstvenog osiguranja Kantona Sarajevo (ZZOKS) mjere stotinama miliona maraka, a javne ustanove bombastično najavljuju "povratak pacijenata" renoviranim čekaonicama (izvođač radova amidžić doo), prosječan radnik suočava se sa surovom realnošću. On je finansijer sistema koji ga, u trenutku kada ga zaboli zub, tretira kao građanina drugog reda.

Matematika od koje zubi trnu

Da bismo razbili mit o "besplatnom" ili "jeftinom" zdravstvu, moramo se latiti matematike, one od koje glava boli više nego umnjak. U 2026. godini, prosječna bruto plata u Federaciji BiH iznosi oko 2.464 KM. Svakog mjeseca, država radniku zavuče ruku u džep i na ime doprinosa za zdravstvo uzme oko 400 KM.

Kada se ta cifra pomnoži sa godinama staža, dolazimo do frapantnog podatka: za deset godina rada, naš radnik u "crnu rupu" zvanu Zavod uplati približno 48.000 KM.

Za taj novac, da ga je stavljao pod madrac, privatnik bi mu uradio kompletan "Hollywood smile", sa najsavremenijim implantima, bezmetalnom keramikom i doživotnom garancijom. A šta radnik dobije od sistema kojem je poklonio cijelu jednu garsonjeru na periferiji grada? Dobije pravo na vađenje zuba (često bez anestezije) i pravo na protezu koja tehnološki pripada periodu Zimskih olimpijskih igara '84.

Ovdje prestaje solidarnost, a počinje sistemski reket. Plaćamo zdravstveni "mercedes" S klase, redovno ga servisiramo našim znojem, a kad nam zatreba vožnja, sistem nam uvali zahrđalo "biciklo". I još očekuju da budemo zahvalni što se točkovi uopšte okreću.

Šifrarnik iz Titovog vakta i ukus poraza

Kada radnik, uvjeren da je "pokriven" osiguranjem, zatraži sanaciju zuba, dočeka ga hladan tuš administracije. San o bijeloj, keramičkoj krunici razbija se o birokratski zid. "Žao mi je", kaže doktor – koji je često samo vojnik u rovu bez municije – "to Zavod ne pokriva. To je estetika."

U 21. vijeku, u navodno evropskoj državi, sistem ne prepoznaje razliku između zdravlja i estetike čim napunite 18 godina. Ako niste trudnica ili težak invalid, za sistem vaši zubi prestaju postojati. Nude vam se "socijalne proteze" – one sa debelim plastičnim nepcima koje vam oduzmu čulo ukusa, pa ćevap i hljeb imaju isti okus - plastike i životnog poraza.

Zašto? Zato što je famozni "Šifrarnik usluga" ZZOKS-a vjerovatno pisan na pisaćoj mašini marke Olimpija negdje 1984. godine. Taj dokument ne prepoznaje silikon, ne prepoznaje cirkon, ne prepoznaje da se stomatologija promijenila od vremena Bitke na Neretvi. Dok svijet koristi 3D printere, naši laboratoriji još uvijek miješaju akrilat u čašama od jogurta, jer zakon o javnim nabavkama diktira kupovinu "ekonomski najpovoljnijeg" (čitaj: najjeftinijeg) smeća.

Inkvizicija umjesto medicine

Možda najstrašniji, gotovo srednjovjekovni aspekt našeg javnog zdravstva je odnos prema boli. Došli ste na popravku zuba? Spremite se na "stiskanje zuba". Ampula anestezije u nabavci košta manje od pola marke – manje od paketa žvakaćih guma, koje će te s druge strane konzumirati kako bi zamaskirali truhloću zuba i samog sistema. Pa ipak, pacijentima se nerijetko sugeriše da trpe bol ili da sami trče u apoteku po anestetik. Ovdje su krivi i sami stomatolozi (čast izuzecima), koji zbog neznanja i nestručnosti nisu sposobni ubrizgati anesteziju u desni pacijenta.

U 2026. godini, raditi invazivne zahvate bez anestezije nije medicina, to je inkvizicija. To je mrcvarenje naroda za vlastite pare. Ovakav pristup stvara generacije traumiranih pacijenata koji ljekaru odlaze tek kad je kasno, što dugoročno košta sistem mnogo više nego  ampula od 50 feninga.

Duplo oporezivanje dostojanstva

Zaključak je bolan, ali neizbježan. Građani Sarajeva su žrtve brutalnog duplog oporezivanja. Prvi put plaćaju kroz obavezne doprinose, finansirajući glomazan i neefikasan aparat. Drugi put plaćaju kada, suočeni sa izborom između bola i loše usluge u javnom sektoru, odu privatniku da im popravi zub kao ljudima.

Sve dok naši političari i direktori zavoda svoje osmijehe servisiraju u privatnim VIP klinikama u Beču ili Zagrebu (nerijetko našim novcem kroz "reprezentacije"), a radniku nude plastiku i popravku zuba "na živo", ovaj sistem ostaje samo spomenik socijalne nepravde.

Krajnje je vrijeme da se šifrarnici iz 1984. usklade sa realnošću 2026. godine. Reforma stomatološke zaštite ne smije biti kozmetička – krečenje zidova ambulanti ne liječi zube. Potrebna nam je redefinicija paketa usluga koja će radniku vratiti osjećaj da za svojih 400 KM mjesečno dobija adekvatnu njegu, a ne mrvice sa stola onih koji žive od njegovog rada.

Do tada, dragi moji radnici, čuvajte to malo zuba što imate. Jer ako vam zatreba popravak, a keša za privatnika nema, sistem će vam se samo nasmijati u lice. I to onim svojim, skupim, porculanskim osmijehom – koji ste vi platili, a oni ga nose.

Da ne bi širili priču, slično vas čeka i u ostalim granama medicine ZZOKS.